„Crna Gora nije samo junačko gnijezdo. U njoj se rodila prva državna misao kod Srba, u XI vijeku“: Govor don Nika Lukovića u Skupštini NR Crne Gore 1946. godine

Govor, cijeli, rimokatoličkog sveštenika don Nika Lukovića u Skupštini NR Crne Gore 1946 godine.

Drugovi i drugarice narodni poslanici,

Dozvolite mi, prije nego pređem na predmet diskusije, da istešem lik Crne Gore kroz historiju, prema njenim osobinama kojima je ova zemlja odvajala od svih ostalih naših narodnih republika, tako da su ovi veliki dani slobode i istinske demokratije, za kojima su Crnogorci vjekovima čeznuli, pa ova Ustavotvorna skupština, izabrana slobodnom voljom naroda, i ovaj Ustav — u saglasnosti sa velikom prošlošću Crne Gore.

Drugovi i drugarice, kada su se kosovski orlovi ugnijezdili u ovim slavnim krševima, zasadili su na Lovćenu, crnogorskom Parnasu, svetom brdu svih unakrst Slovena, srpski barjak, simbol junaštva, viteštva i slobode, gdje je pet vjekova slobodno lepršao, ničim neokaljan, dok su neprijatelji našega naroda, počevši od azijatskog dušmanina do fašističkog zavojevača naših dana ,,o te krši zub svoj zaman kršili“, da ga otmu i rastrgaju. Ali ponosni Crnogorac kao da je iz Lovćena izrastao, stoji svojim granitnim nogama nepomičan na krvavoj straži, čuvajući slobodu i svijetle ideale srpstva i južnog slovenstva, dok je svukud unaokolo „pleme naše snom mrtvijem spalo“.

Crnogorci su najmanji ali najviteškiji narod na slovenskom jugu, a možda i u cijelom slovenstvu. Nijedan narod na Balkanu nije se tako uporno, neprekidno i dugotrajno borio za slobodu kao crnogorski narod, najčistija etnička grupa među Srbima.

Crnogorci su se borili za svoj opstanak ne ‘Samo protiv vanjskih neprijatelja, nego i protiv domaćih izdajnika, od istorijske Badnje večeri 1702 do minulog otadžbinskog rata, koji je pronio slavu crnogorskom narodu po svemu svijetu, kada je trebalo da se bori pod najtežim uslovima, ne protiv dvostrukog, nego trostrukog neprijatelja: italijanskih fašista, njemačkih nacista i njihovih pomagača, domaćih izdajnika.

Crnogorci su donijeli sa Kosova ne samo barjak ‘Slobode, nego su i obnovili srpsku srednjovjekovnu slavu oružja u svojim legendarnim junacima. Oživjeli su Kraljevića Marka kroz Baja Pivljanina i Vuka Mandušića, Miloša Obilića kroz Nikca od Rovina, Novicu Cerovića i Marka Miljanova, kroz Anđeliju Kosarića i druge crnogorske junakinje stvorili su nam novu Juditu i nove amazonke.

A ko bi nabrojio crnogorske žene i djevojke koje su napajale ranjene junake i vidale im rane na svim bojnim poljima, od XV vijeka do Skadra i bojišta u Narodnooslobodilačkom ratu, kao nove Kosovke djevojke?

Kroz Kruse, Carev Laz, Grahovo. Fundinu, Vučji Do i Skadar osvetili su Kosovo.

Obnovili su Termopile kroz Vrtijeljku, a Maratonsko Polje kroz Grahovac.

Crnogorci su prepriječili put Napoleonovoj vojsci kraj Sutorine, kada je pokušala da zauzme Boku, njihovo Primorje, ukras Crne Gore.

Taj njihov junački i svijetli podvig protiv jednog od najvećih vojskovođa svih vremena i odnašnjeg gospodara Evrope, nadahnuo je Aleksandra Puškina da u pjesmi o Crnoj Gori pod naslovom ,,Crnogorci i Bonaparta“ veliča Crnu Goru,

Tako su pobjede Crnogoraca nad turskom vojskom 1875. do 1878. oduševile slavnog engleskog pjesnika Alfreda Teninsona da u čuvenom sonetu o Crnoj Gori apostrofira ovu slavnu zemlju ovako: ,,Oj najmanji među narodima! Herojski kameni prijestole slobode! Ratnici, koji ste pet vjekova odbijali silne rulje turske, velika Crna Goro! Nikada, otkako tvoji suri vrhovi paraju oblake i lome olujine, nikada nije disalo pleme moćnijih gorištaka od tvojih“.

U danima ropstva, kada su Sloveni pod Austrijom upirali svoje poglede na Crnu Goru, na ovu junačku zemlju, i mi dolje iz Boke podizali smo svoje oči na ove vrleti, obasjane suncem slobode, stan orlova i junaka, u nadi da će Crna Gora ispuniti vjekovni san Južnih Slovena.

Ali za Crnogorce nije sve junaštvo. Oni traže za junake i herojstvo duha, plemenitost, poštenje, karakter. To je za njih ideal čovjeka, što se izražava riječju čojstva. Ni u jednom slovenskom narodu nije interpretirana bolje ta riječ, negoli što ju je Crnogorac protumačio i ni u jednom slovenskom rječniku nema te riječi osim u crnogorskom, jer su Crnogorci najbolje osjećali čojstvo. Stoga engleski istoričar Miler zove Crnogorce ,, aristokracijom srpske rase“.

Između mnogobrojnih primjera čojstva i junaštva, koji mali narod prave velikim, navešću tri primjera iz starije i novije historije.

Kada je godine 1714 Numen Paša Ćuprilić udario na Crnu Goru, smaknuo je pred očima Vuka Mandušića sina mu, dvanaesetogodišnjeg dječaka. Dok je dječak drhtao pred mačem krvnika, reče mu otac: „Sine moj drži se hrabro, to ne traje dugo, do samo jedan trenutak — časno je za domovinu umrijeti“.

Dok se Njegoš nalazio u Rimu, pokazaše mu lance, u kojima je, navodno, bio okovan sveti Petar apostol. I kad mu ih pružiše da ih poljubi, reče ponosno pjesnik — vitez: „Crnogorac nije nikad ljubio okove, protiv kojih se uvijek borno od Kosova do danas“.

U HVII vijeku Đulja Ivanov iz Kuča bio je neopravdano prognan u Tursku. Skadarski paša, hoteći da mu on predvodi vojsku protiv Crne Gore, spusti mu simbolički kroz prozor svoju tursku zastavu i konopac. A rodoljubivi Crnogorac uze konopac, stavi ga sebi oko vrata i objesi se pred očima paše, ne hoteći biti crnogorski izdajnik.

Zaista je razdoblje od XV do XX stoljeća bilo Ilijada Crne Gore, herojsko doba, kada se rađalo da se gine na bojnom polju, kada se slavno umiralo da druga pokoljenja žive u slobodi i boljim uslovima života, kada su se Crnogorke, kao nove majke Jugovića, ponosile sinovima palih za slobodu otadžbine.

Od tog moralnog i duhovnog blaga živjela je, živi i živjeće Crna Gora vječno. Iz tog zlatnog majdana crpli su duhovnu hranu i ostali narodi Jugoslavije. Iz njega je i Mažuranić uzeo građu za svoje besmrtno djelo.

Ta baština predaka daje i Crnogorcima naših dana podstreka u borbi za konačno oslobođenje naroda, za istinu pravdu i demokratiju 1912. Crnogorci prvi udare na tursku carevinu, da oslobode od vjekovnog ropstva balkansku braću, te brda i doline oko Skadra i na Bregalnici osuše kostima svojih heroja. 1914 godine, premda malobrojni i slabo naoružani, odupiru se moćnoj Habzburškoj imperiji i 1918 godine ispune san Njegoša, ujedinivši se sa srbijanskom braćom i ostalim narodima Jugoslavije.

1941 godine Zetska divizija dade sve od sebe, zakuca na vratima Skadra i ne pogazi svijetle tradicije svoje zemlje, dok je, na žalost, voćstvo kraljevske jugoslovenske vojske sramno pokleknulo pred neprijateljima slovenstva.

Ali najveći dokaz rodoljublja i herojstva dali su Crnogorci u velikoj Narodnooslobodilačkoj borbi, kada su 13 jula 1941 godine digli prvi opšti narodni ustanak za pravdu i slobodu, kada je cijela naša zemlja bila pregažena od najmoćnije vojske na svijetu.

Kao da se mrav digao na lava, ili David na Golijata. I istrajaše kroz četiri godine u nadčovječanskim patnjama, boreći se protiv fašističkih izdajnika, sve do konačne pobjede i oslobođenja.

I, dok smo mislili da je zanavijek zatvorena knjiga o Kraljeviću Marku, Milošu Obiliću i Nikoli Zrinjskom, minuli nam je rat ukazao na nove junake, o kojima će ponovo propjevati narodna pjesma, kao o Savi Kovačeviću, Ivanu Milutinoviću, Peku Dapčeviću i drugim slavnim partizanskim vođama. U borbi protiv tih, rekao bih, golorukih i neopskrbljenih junaka, neprijatelj je osjetio na svojoj koži snagu pjesnikovih riječi: ,.Boj se onog tko je viko bez golema mrijet jada“- I ako bude pravedne historije, treba da se brojem maleni crnogorski narod uvrsti u velike narode svijeta.

Politička posljedica Trinaestojulskog ustanka bila je da je, kao što je u Zeti nastala prva srpska država, tako u ovoj zemlji udaren temelj novoj Jugoslaviji. Trinaestojulski ustanak je spasao čast naših naroda, vratio smisao našoj historiji i dostojanstvo našem životu.

Petnaest hiljada Crnogoraca i Bokelja palo je u otadžbinskom Oslobodilačkom ratu. Oni su fizički umrli, ali će vječno živjeti duhovno u uspomeni crnogorskog naroda, i njihovim će se junačkim djelima napajati buduća pokoljenja.

,,Vile će se grabit kroz vjekove da im vjence dostojne opletu“. A Njegošev se duh konačno smirio, jer ,,Pleme njegovo snom mrtvijem ne spava, jer suza njegova ima roditelja, jer je nad njim nebo otvoreno, prima mu plač i molitvu“.

Crna Gora nije samo junačko gnijezdo. U njoj se rodila prva državna misao kod Srba, u XI vijeku.

Tako početkom XIX stoljeća, kad se Boka prisajedinila Crnoj Gori, namjera je bila Petra I, crnogorskog glavara i prvaka Boke, što proističe iz Arhiva, da se osnuje jugoslovenska država, u stvari prva država Južnih Slovena u novije doba. A da nije Turska najezda prekinula nit kulturnog života ovog plemenitog naroda, ova slovenska Sparta bila bi i Atina.

To nam dokazuju ove činjenice. Na Obodu i na Cetinju je osnovana prva štamparija na slovenskom jugu 1493 godine.

Ovdje je štampana i prva naša knjiga, 50 godina poslije pronalaska štampe. Ova štamparija, prvi preduslov prosvjete, bila je rasadnik za druge štamparije po slovenskim krajevima i drugim zemljama na Balkanu. 1485 godine osnovan je na Cetinju manastir Crnojevića, riznica crnogorske istorije i civilizacije, koji je u mraku vjekovima svijetlio svom narodu.

Najstariji spis srpske književnosti (iz XI ili prve polovine XII vijeka) „Žitije svetog Jovana Vladimira“ napisano je u Crnoj Gori.

A najstarije naše istorijsko djelo, „Ljetopis popa Dukljanina“, napisano na latinskom jeziku, u početku XII vijeka, takođe je nastalo u Zeti.

A da ništa nije drugo, dovoljan bi bio Njegoš da proslavi, ne samo mali crnogorski, nego i jedan veliki narod.

Kao pjesnik filozof i pjesnik bola, on pripada cijelom čovječanstvu. Njegov „Gorski vijenac“, u kojemu je nama i cijelom svijetu otvorio jasnije nego iko majdan duhovnog i moralnog blaga crnogorskog naroda, najbolje je i najmisaonije djelo naše književnosti i najnacionalnije pjesničko djelo u svjetskoj literaturi, koje će uvijek mirisati svježinom gorskog cvijeća, jer u njegovim besmrtnim zvucima progovara duša crnogorskog naroda, materijalno siromašnog, ali moralno bogatog.

Dokaz je prirodna darovitost ovog naroda i činjenica što su danas umjetnici, slikari i kipari iz Crne Gore među najboljim u Jugoslaviji.

Teško je naći u istoriji svijeta narod koji je toliko dao i koji je toliko ljubio svoju krševitu otadžbinu kao crnogorski narod.

Ali, Crnogorci nijesu ograničili svoju ljubav samo na Crnu Goru, nego i na sve Južne Slovene i na cijelo slovenstvo, osobito na majku slovenstva — Rusiju, koja, kao što sunce silom gravitacije privlači sve planete svojom veličinom, vuče k sebi sve Slovene.

Crnogorci su sa ovih visina gledali na cijelu slovensku obitelj, prema Njegoševim riječima: „Ko na brdo, ak imalo stoji, više vidi no onaj pod brdo“. Oni su uvijek bili prvi u svim opšteslovenskim pokretima, osobito 1848 god.

Zaista s punim pravom kaže lord Gletston za Crnu Goru
da je značajna crta sa koje bi se ona mogla da poredi sa Homerovom Grčkom, rađanje u istini velikih ljudi u uskim granicama kretanja i rada.

I dalje kaže Gletston: „I najromantičnije
i potresajući slike drugih istorija blijede pred običnim životom Crne Gore“.

S Gletstonom se slažu i mnogi drugi umnici i prosvjetni radnici Zapada.

Slavna Crna Gora! Tako misle o tebi strani ljudi, a što bismo imali da rečemo mi, rod tvoj?

Vjekovi su prohujali, ali zasluge tvoje za slovenstvo ostaju neprolazne, vječne kao tvoje stijene. Stoga, dok god bude slovenskog čovjeka od Ledenog do Crnog i Jadranskog mora, od Tihog Okeana do Alpa, klanjaće se krstu tvome, mukama i stradanjima tvojim, grobovima junaka tvojih, ranama sinova tvojih, suzama majki tvojih, žalostima udovica i zaručnica tvojih, krvi posječenih mladenaca tvojih, plaču siročadi tvoje, tvojim popaljenim domovima, razorenom ognjištu tvojem.

Ti si prva nosila osnovno kamenje za veličanstvenu zgradu FNRJ, u koju su naši topli zaklon i smirenje braća Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci.

Klanjamo ti se i klanjaćemo ti se sa cijelim slovenstvom, vječna Crna Goro!

Kad bi danas zapadni saveznici znali koliko si ti dala čovječanstvu i kad bi na umu imali da „vi mreste, dok su oni spali“, ne bi nam osporavali sveto pravo na žive djelove našeg narodnog tijela. Ali danas se jednom za vazda probudila slovenska svijest.

Bratstvo i jedinstvo slovenskih naroda pod vođstvom moćnog Sovjetskog Saveza, koje je krvlju osveštano u minulom ratu, a koje je došlo do izražaja na Slovenskom kongresu u Beogradu, u mirnoj kulturnoj i političkoj saradnji, ostaće neraskidivo, vječno i prema njima je nemoćna svaka sila i atomska energija.

250 miliona Slovena, koji danas prvi put kompaktno stupaju na pozornicu svijeta, radiće na smirenju čovječanstva i unijeće svoj veliki prinos kulturi i civilizaciji. A mi danas, iz ovog visokog doma, sa ovog svetog tla, koje se kroz vjekove osjećalo dijelom majke Rusije, upućujemo bratski pozdrav i izraz zahvalnosti Sovjetskom Savezu i njegovom vođi generalisimusu Staljinu (Poslanici burno aplaudiraju).

Ako se ko nagrađuje za rad i stradanje u vršenju dužnosti prema narodu, Crna Gora ima pravo na najveću nagradu, ali njoj je najbolja i najmilija nagrada ova Ustavotvorna skupština, prvi put u historiji one zemlje izabrana slobodnom voljom naroda, i ovaj demokratski Ustav koji ćemo donijeti. Ovo je dostojna kruna njene zadnje četvorogodišnje borbe za narodno oslobođenje, za socijalnu pravdu i demokratiju.

Čim je Crna Gora 1878 godine krvlju izvojštila svoju potpunu nezavisnost, knjaz Nikola provede reforme u državnoj upravi, ali ne za korist naroda, nego da sačuva ovoj neodrživi položaj vlastodršca.

Način njegove samovoljne vladavine probudio je negodovanje osobito kod mlađe slobodoljubive generacije, i potresi u unutrašnjoj upravi bili su sve češći. Bio je moralno prisiljen da 1905 godine donese ustav. Knjaz u proglasu kaže da narodu dariva ustav, koji naziva svojim čedom.

Ironije! Jedan čovjek, pa makar to bio vladar, dariva ustavne slobode jednom plemenitom vjekovima mučenom narodu. I zaista to bolesno rođeno čedo nije moglo da pomogne zemlji, jer je uprkos toga vladar ostao samodržac vlasti; i donijelo je propast samom svom roditelju.

A danas taj narod, preko svojih slobodno izabranih predstavnika, donosi .sam napredni i demokratski Ustav, koji najbolje odgovara njegovim potrebama. Ovaj Ustav služi učvršćenju i razvijanju demokratskih, socijalnih i nacionalnih tekovina, ostvarenju ciljeva Narodnooslobodilačke borbe. On vidno podvlači državni karakter Narodne Republike Crne Gore i njena suverena državna prava, utvrđuje njenu narodnu suštinu i republikanski oblik.

Uporedo s tim je označen je i pravni odnos NRCG prema drugim narodnim republikama i prema saveznoj državi FNRJ. A glavna je stvar da Ustav postavlja načela da sva vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu. Ovaj Ustav znači definitivnu političku ekonomsku, prosvjetno-kulturnu izgradnju NRCG u sklopu sa FNRJ. On je polazna tačka našeg novog naprednog života.

Ali ovaj Ustav i ostali ustavi narodnih republika imaju međunarodni značaj sa dvojakog gledišta: prvo, što su ovo prvi ustavi u oslobođenim zemljama, a drugo, što primjerom pokazuju kako se može riješiti nacionalno pitanje u okviru jedne državne misli, ono što nije mogla činiti stara Jugoslavija u 23 godine opstanka. Stoga je današnji dan jedan od najsvetijih datuma u historiji Crne Gore. Ovo je najveća tekovina Narodnooslobodilačke borbe, narodna svetinja.

Ovdje treba da istaknem jednu stvar u Ustavu koju moji predgovornici nijesu istakli. To su odredbe našeg Ustava u vezi sa vjerskim pitanjima. Mogu da kažem po ovom uvjerenju i po svojoj savjesti da nas ovaj Ustav u ovom pogledu potpuno zadovoljava. Ne samo to, nego ovaj Ustav ima, koliko ja znam, jedan stav što ga nema nijedan ustav onih država koje su odvojene od crkve, tj. da država može pomagati crkvene ustanove, Samo treba ovu stvar pravilno shvatiti,

Odvajanje crkve od države za nas je nova stvar, ali nije u svijetu. Za nas je to donio demokratski duh i potrebe vremena, a u svijetu je toga bilo i sad ima, i većina država Evrope su odvojene od crkve. Ali to nije donijelo nikakve štete crkvi. Dapače znamo da je crkva procvjetala u Francuskoj otkako je odvojena od države i isto tako i u Sovjetskom Savezu.

Objekat je za crkvu i državu jednak, a to je čovjek. Ali zadaća je i crkve i države da izgrade prvenstveno čovjeka građanina i rodoljuba, odnosno naša država ima pravo da traži od sveštenika da budu rodoljubi i narodni sveštenici. To znači da saosjećaju i rade sa narodom i za narod i da sarađuju sa narodnom vlašću, jer ne smijemo zaboraviti da je izvor vlasti sam narod.

Tako isto je i u pitanju braka. Građanski brak je sada kod nas obligatan. I to je jedini punovažni brak pred državom. Ali naš Ustav ne brani ko hoće i ko smatra po savjesti svojoj za dužnost da obavi i crkveni brak. I to je za nas stvar nova, ali po svijetu nije. U četiri veće države Evrope postoji građanski brak, U ovom našem Ustavu podvlačimo i princip slobode savjesti i slobode vjeroispovijesti i mi .ne tražimo drugo.

Boka Kotorska, sastavni dio Crne Gore, koji je s njom dijelio prošlost, a u minulom ratu zajednički prolivenom krvlju zaveštao zakletvu koju .su, dali naši preci Crnogorci i Bokelji na historijskoj skupštini u Dobroti, 29 oktobra 1813 godine, da će Crna Gora i Boka uvijek ostati jedna drugoj vjerna, svagda i u svakom slučaju, – danas se svesrdno raduje donošenju našeg Ustava.

I Boka Kotorska, preko mene i preko mojih drugova narodnih poslanika iz onog lijepog kraja, pozdravlja svesrdno ovaj savremeni demokratski Ustav, jer u njemu gleda osnov svoga procvata i svog napretka u svijetloj perspektivi zajedničkog, srećnog i vječnog života sa braćom Crnogorcima.

(Govor je objelodanio istoričar Jovan Markuš)

Pročitajte JOŠ:

Feud u doba korone