Govori glasno i nosi psa sa sobom

Piše: Emilo Labudović

Oni mlađi, koji su rasli uz nezaboravnog „Snupija“, već su se sjetili otkud ovakav naslov ovog teksta. Riječ je o čuvenom savjetu kojim Sara objašnjava smušenom Čarliju Braunu kako da bude glavni u parku. Čarli, doduše, i nije imao neke koristi od ovog savjeta jer je više razmišljao nego govorio, a njegov Snupi i nije bio pas koji je ulivao strahopoštovanje. A i nije baš preferirao lajanje, osim u slučajevima kada je pticu Vudstoka tjerao od svoje kućice i čanka sa hranom. Sve u svemu, crtać je crtać, a u stvarnom parku nije dovoljno samo lajati.

Stvarnost koju živimo često me podsjeti na taj kultni crtać. Onih koji, u nedostatku argumenata govore glasno, sve je više. Ali, i od njih glasniji su oni koji koji bi da vikom zature i prikriju svoje tragove, da zabašure svoje ne baš časne, a često vrlo kriminalne, radnje i odluke. A od svih, najglasniji je onaj kojem bi najpametnije bilo – da zaćuti. Jer ono što čini njegovo političko i ljudsko nasleđe je toliko bremenito zlom i promašajima da bi teško moglo da ga ponese i nadaleko čuveno Leksovo magare. Kao nikad ranije, suočen sa definitivnim silaskom sa političke pozornice (na onoj biznis njegovu ulogu su i dosad igrali brat, seka, sin i prijatelji) njegov glas, pun lažne sigurnosti (jer da je siguran ne bi se onako preznojavao), odjekuje sa svih glasnogovornica. Mada po funkciji više protokolaran i folkloran (sjećate li se Filipa Trećeg, izguranog), uporno nastoji da prisutne u parku ubijedi da je još uvijek glavni i da drži sve konce u rukama. Da ima kao što nema iskrenog prijatelja i onog koji smije da mu kaže istinu, posavjetovali bi ga da malo odmori glas jer sve češće podsjeća na kralja Ibija i ono njegovo čuveno: „narode, o narode, moj“!

Kako nije dovoljno samo „govoriti glasno“ da bi se bilo glavni u parku, Sara predlaže i „nošenje psa sa sobom“. I naš Ibi se i tog dijela savjeta drži kao kao Svetog pisma (u koje, mada nesuđeni osnivač Crkve, ne vjeruje), a onih što laju, fala Bogu, ne fali. Kao što psi – tornjaci za vučne noći, pune neviđela i prijetećeg mraka, laju, reže i zavijaju horski, razgoneći više svoj strah i jezu nego što čuvaju tor („ne laje kuca sela radi nego sebe radi“) i ovaj njegov čopor se glaska bez prestanka, ne toliko zbog njega već sve više zbog sebe. S vremena na vrijeme, kad se zamore, u rezervi uvijek stoji druga ekipa, a da bi lavež bio glasniji, angažuju nekog od već etabliranih lajača sa drugih katuna. To horsko lajanje, s ciljem da se definitivno odlazećem sačuva iluzija o važnosti u parku, mada se doima kao da pokriva čitavu pozornicu, samo je mizanscena na kojoj se odvija tiho bjekstvo dojučerašnjih glavnih čuvara. Zna li iko gdje je sve ovo vrijeme Milutin Simović? Je li neko čuo da se ovih dana glasao Brano Gvozdenović? To što se tu i tamo oglasi Duško Marković nije znak da mu se zna trenutna adresa. Pa i čuveni „bijeli orao“, od čijeg se paradiranja nije moglo živjeti, „sletio“ je, izgleda, u neku pustaru i živ se ne čuje. Takođe, sav Fejsbuk da prelistate ne bi ste otkrili na kojoj je svjetskoj destinaciji ćerka onog ministra koja samo za torbicu spiska tri njegove plate. Opšti muk, reklo bi se, mada lavež i dalje traje. Polako ali definitovno, tiho ali bez milosti, jedan po jedan okreću leđa i napuštaju park, u nadi da će u nekom od svojih „teškom mukom i odricanjem od usta“ stečenih brloga od Beograda, Beča, Pariza, Dubaija… pa sve do Menhetna, grickati svoju grabež dok se ne zagrcnu.

U nastojanju da se u parku održi „status qvo“, i „kralj Ibi“ i dalje sanjao kako je glavni, nesebičnu pomoć pružaju ne samo pojedinci iz čopora, njegovog i do njegovog, to jest stranke i podtrpezni sateliti na ivici cenzusa,, već i brojne institucije, nevladin sektor, duboka država… Od onog Katnića pa sve do grupe mlađanih boraca sa Zuvdijom i Draganom Mitovim na čelu, diže se zaglušujuća graja i lupa u „vefte“ kante, što bi rekli u Zeti. Ne zaostaju ni samoproklamovani analitičari čije su poznavanje stvari i analize, naročito onog Filipovića, dostojne akademskih rasprava (a kakva nam je Akademija, i nijesu daleko od toga). A čitavim tim horom heruvima u pasjim kožama diriguje gospođa iz rezidencije na Marezi. I tako, pod izgovorom da se parkom već šepure raznorazni parka nedostojni tipovi, da se nad njim nadvila avet fašizma, četništva, klerikarizma, da ga nagriza kancer rusofilstva, da već žuti a jesen je još daleko, valjda zbog kineskih dugova… uglavnom: u njegovu odbranu i onoga koji u njemu glasno govori digla se čitava menažerija. I ne staje… samo laje, laje, laje…

Činjenica je, ipak, da uprkos svim Sarinim savjetima i Snupiju koji glumi psa, Čarli nikada nije bio autoritet u parku. Činjenica je, takođe, da je ovaj naš „Čarli“ jedno (poduže) vrijeme u „monteparku“ zaista bio glavni dasa, ali samo dok je bilo pasa. Ovo sada što mu je preostalo samo su štenci za koje je čak i Snupi vuk gorski, i njihov lavež više ni lisicu gladnu ne može da odbije. A onaj što glasno govori i umišlja kako je još glavni, neka govori. Što više i što glasnije, jer prije će umuknuti.

Pročitajte JOŠ:

SRBI ŠIRE PRAVOSLAVLJE NA KARIBIMA: Liturgije pod trskom i krštenja u moru, a gradi se i prva crkva u Dominikani