Govorio je Lubarda: Moja savjest umjetnika mi ne dozvoljava da kršim volju velikog Njegoša

Na današnji dan 1905. godine rođen jedan od najznačajnijih srpskih slikara XX vijeka – Petar Lubarda. Slikarstvo je studirao na Umjetničkoj školi u Beogradu i Akademiji lijepih umjetnosti u Parizu.

Slikao je pejzaže Crne Gore i Pariza, mrtve prirode i figure, a obrađivao je i teme iz nacionalnog eposa. Najpoznatija njegova djela su: „Guslar“, „Bitka na Vučjem dolu“, „Kosovski boj“, kao i čuvena slika „Sumrak Lovćena“.

Ratne godine od 1941. do 1944. provodi u zarobljeništvu u logorima u Njemačkoj i Italiji. Njegovog oca, kraljevskog oficira, strijeljali su partizani, što je godinama negativno uticalo na njegovu umjetničku karijeru, jer se smatrao ideološki nepouzdanim.

Pred smrt je ostavio pismo u SANU da na svakom budućem katalogu njegovih izložbi obavezno piše da je po narodnosti Srbin. Pismo se danas čuva u Arhivi SANU.

Velikom stvaraocu, koji je nosio sebi kao najviše nadahnuće veličanstvenu i surovu prirodu i istoriju svoga zavičaja su ponudili da uđe u Odbor za gradnju mauzoleja. On je to odlučno odbio, odgovorivši pismom koje je Politika objavila 1969. godine, a u kome stoji:

«Ne mogu da se primim članstva u Jugoslovenskom odboru za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Smatram da mi moja savjest umjetnika ne dozvoljava da vas ne zamolim da opozovete odluku koju ste donijeli. Lovćen je vjekovni simbol ponosa i slobode, stare i novije naše istorije, koga je sama priroda stvorila kao najljepše umjetničko djelo. Njegoš, veliki pjesnik, osjetio je to i želio da mu Lovćen bude spomenik. I zato smatram da ne treba kršiti njegovu volju. Poštujem veoma mnogo umjetnika Meštrovića i predlažem da se spomenik podigne iznad Ljetnje pozornice, na mjestu gde je Njegoš i pisao svoju poeziju…”

Zatim, u post-skriptumu srpski umjetnik je zaključio riječima:

“Sam vrh Lovćena, takozvana lovćenska kapa, ima jedan oblik piramide, izvanredno lijepo i delikatno modelirane, koja sama po sebi predstavlja prirodni spomenik-mauzolej, onakav kakve su stari Egipćani podizali uz velike žrtve, pa mislim da je bez smisla graditi spomenik na spomeniku. Savremenici Njegoševi imali su veliko poštovanje prema njemu i sigurno je da bi mu i u ono doba podigli velelepni spomenik. Ali, poštujući njegovu želju, odnijeli su ga u planinu da počiva u netaknutoj prirodi. I mislim da bi za sve sadašnje i buduće generacije ova želja velikog pjesnika trebalo da bude iznad svih turističkih i materijalnih razloga. Govorim ovo kao umjetnik bez ikakvih republičkih, političkih i drugih motiva”.

Pročitajte još:

Objavljena vrijedna studija ,,Srpsko blago u Beču“ Petra Milatovića Ostroškog