Grjehopad Njegoševog Crnogorca

Piše: jrm. Dr Vladimir Palibrk

Draga braćo i sestre, nakon dužeg razmišljanja kako da naslovim svoj nastup, s obzirom da je tema ovog okruglog stola „Njegoš i crnogorske podijele“, odlučio sam se za sledeći naslov: Grjehopad Njegoševog crnogorca.

Malo ću govoriti o Bibliji, zato mi nemojte zamjeriti jer je vrlo važno da se sjetimo tog pada prvih ljudi, a onda ću to uporediti sa padom Njegoševog Crnogorca. Mi se sjećamo da je Bog u raju stvorivši prve ljude rekao im da mogu da jedu sa svih drveća, samo ne mogu da jedu sa drveta poznanja dobra i zla. Šta bi to opet značilo? Drvo poznanja dobra i zla predstavlja pravo i mogućnost čovjeka da bez Boga, autonomno, sam po sebi odlučuje šta je dobro a šta zlo. Još jednom ponavljam, jer je vrlo važno da to zapamtimo, u pitanju je pravo i mogućnost čovjeka da bez Boga odlučuje šta je dobro a šta zlo. Kada đavo nagovara Evu da pojede plod sa zabranjenog drveta, mi vidimo jedan proces koji se odvija kod nje: ona gleda plod sa tog drveta i to zabranjeno drvo počinje da joj bude lijepo za pogled, prijatno za ukus, za hranu i dobro za razum.

Međutim, da li je u samoj stvarnosti plod sa drveta poznanja dobra i zla takav? Ne. Zato što to drvo nije za jelo. Bog je rekao da su sva druga drveća za jelo, samo nije to drvo. To drvo treba da izazove strah kod čovjeka, jer kaže Bog u onaj tren, čas kada okusite od njega umrijećete, znači čovjek je trebao da se kloni tog drveta. Ako tu situaciju primjenimo na odnos Njegoša i njegovog Crnogorca, i zapitamo se šta bi to bilo drvo poznanja dobra i zla za ovog poslednjeg mogli bismo reći da je to drvo ustvari jedna nova komunistička ideologija koja nudi novi kulturno istorijski tip, novi nacionalni identitet.

Kao što je gospodin Budo Aleksić u svom izlaganju rekao da je ova antisprska, srbofobična, novocrnogorska ideologija došla spolja od hrvatskih ideologa, tako vidimo da đavo to jest zmija ulazi spolja u raj i kuša prve ljude. Dakle, tako vidimo i ovdje novu ideologiju koja spolja, a to je komunizam kao takav, marksizam, dolazi jer nije nešto svojstveno pravoslavnom duhu, i kuša njegoševskog Crnogorca. Naveli smo definiciju šta je to drvo poznanja dobra i zla za prve ljude, a sada ćemo definisati šta je drvo poznanja dobra i zla za Njegoševog Crnogorca: to je pravo i mogućnost Crnogorca da bez Njegoša sebe nacionalno samodefiniše, samoodređuje. U pitanju je novo nacionalno određenje koje mu nudi komunistička ideologija.
Kada govorimo o padu prvih ljudi treba reći da tu postoji etapnost u grijehu i ta etapnost grjehopada ne važi samo za knjigu Postanja Biblije, nego je to mehanizam koji radi sve ljude kada griješe, mehanizam je isti. Kako on funkcioniše, koje su to etape? Najprije, to je da od đavola dobijamo prilog ili predlog da učinimo neki grijeh, tu već nema našega grijeha, to je nešto što nam dolazi spolja. Druga etapa je besjeda, sabesjedovanje, i tu već nastaje grijeh. Eva je pogriješila jer umjesto da odmah odbije, ignoriše zmiju đavola ili mi kad primamo grešne pomisli poenta asketskog bogoslovlja je da odbijemo to, da ne prihvatimo grešni predlog. U asketskoj literaturi poznat je slučaj o jednom podvižniku koji je stalno govorio „ne primam“,i kada bi ga ljudi pitali da im objasni zašto to radi, jer im je izgledao nenormalan, on bi govorio „pa dolaze mi grešne pomisli, a ja samo govorim „ne primam“. Jasno je da je ovaj čovjek pravi asketa jer on ostaje na prvom iskušenju grijeha, ne dozvoljava neprijatelju da ga odvuče dublje; takve će Bog uvjenčati zato što su mudri, ne ulaze u borbu, jer znaju da je onaj sa kim se bore mudriji. Eva nažalost to nije znala. Grijeh Eve je što ulazi u sabesjedovanje, to je druga etapa u grijehu, razmatranje onoga ššto je predloženo. Treća etapa na crkveno slovenskom jeziku je voždeljenije iliti želja, to je ono što sam rekao da je Eva pogledala pa je taj plod dobar na ukus, na izgled, dobar za razum, i ovde već imamo pad ljudskog uma. Šta se ovdje sad dešava? Dešava se znači jedna izopačena djelatnost ljudskog uma, da ono što je iluzorno, čega nema on prihvata za realnost. Ponavljam, rekli smo da taj plod sa tog drveta nije dobar ni za jelo, ni za vid, ni za razum, trebao je čovjek da se kloni od njega, da to drvo izaziva strah, a sad ono izaziva kod njega prijatnost čula. Četvrta etapa je naslađivanje. Eva počinje da se naslađuje, ali ovdje nije u pitanju plotsko naslađivanje, nego naslađivanje svojim super egom jer ona sad staje na tačku Boga. Kada Bog stvara svijet, razne entitete mirozdanija, kaže se „ i vidje Bog da je dobro“. Tako se u Bibliji govori kada Eva gleda na zabranjeno drvo „i vidje da je to dobro“, to je sve način na koji Sveto Pismo opisuje gordost čovjekovu, njegov grjehopad. Ona prisvaja božanska prava sebi, ono što je svojstveno samo Bogu ona sad to prisvaja sebi, jer želi da ona sama odlučuje šta je dobro a šta zlo. U tome je sva suština grijeha, jedna egzistencionalna izolacija ili autonomija čovjeka u odnosu na Boga. Peta etapa je porobljavanje, kada su sva naša čula već zagrijana za grijeh. Šesta je raspaljivanje tijela, i poslednja sedma je sam pad.
Ako to okrenemo na situaciju Njegoš kao tvorac, otac svoga naroda i njime stvoreni njegoševski Crnogorac vidimo sledeću situaciju grjehopada: Vidimo znači to drvo poznanja dobra i zla koje predstavlja mogućnost da Crnogorac bez Njegoša sebe nacionalno samoodređuje, i zmija, tj., ideologija koja dolazi spolja i kuša Crnogrca, i kaže mu: pogledaj, Njegoš ti je rekao da možeš sa svih drveća da jedeš, samo ne možeš sa ovoga drveta koje se zove nacionalni identitet, koji je jednom zauvijek utemeljen i nije nešto fluidno o čemu govore poststrukturalisti ili postmodernisti, nego je dat jednom za svagda. Vratimo se na kratko kod Eve.

Nego najprije mi dozvolite da kažem da ovdje nije u pitanju neka kritika žene kao takve, ali nažalost žena je prva sagriješila pa je nagovorila Adama, za što je opet kriv Adam što je puštio da ona sama bude kod drveta. Možemo da napravimo i tu varijantu. Kada žena dakle ulazi u razgovor sa đavolom i đavo joj kaže da oni ako pojedu sa zabranjenog drveta neće umrijeti, nego će biti kao bogovi, što je prva laž u istoriji od čovjekoubice đavola u koju je čovjek povjerovao, mi vidimo da Eva nepravilno njemu tumači zapovjest Božiju.Đavo je vrlo lukav, on nije napao Adama zato što je ovaj direktno primio zapovijest od Boga, za predmet svoga napada on bira Evu koja je zapovjest primila indirektno od Adama, a tu već vidimo jedno posredovanje, jedno slabljenje u predaji, zato đavo bira Evu i ona nepravilno njemu tumači šta je rekao Bog. Ona kaže, „Bog je rekao da ne smijemo da jedemo sa tog drveta i da ga ne pipamo“, a to je laž. Bog je rekao da ne jedu, a ne i da ne diraju plod. Šta je ovdje u pitanju? Eva hoće da prebaci Bogu jednu religioznu strogost koju Bog nema. Ispada kao da hoće da kaže zmiji „kakav je ovaj Bog, ne da nam da jedemo sa ovog drveta, da pipamo, da gledamo, ne da nam ništa. Isto je i sa novim komunističkim Crnogorcem, koji sad kao da kaže: „kakav je ovaj moj tvorac Njegoš, on mi ne dozvoljava da ja sam sebe nacionalno odredim, ja želim sebe iznova nacionalno da preispitam a on mi to zabranjuje. Na taj način se od Njegoša kao tvorca pravi jedno strašilo koje je prijetnja za novog Crnogorca. Prijetnja u tom smislu što mu ne da jednu građansku slobodu koju on sad želi da ostvari, a u stvari on želi sebe da ispostazira u ovome svijetu, i zato mu Njegoš smeta, i zato mu Bog kao takav smeta, zato mu i srpstvo smeta. Kod autora Luče Mikrokozme srpstvo je da kažemo u obliku Krsta: kao da ima dvije komponente, jedna je vertikala – vjernost prema Bogu, a druga je horizontala – vjernost prema Kosovskom zavjetu, prema Milošu Obiliću i Lazaru, vjernost prema precima.
Sve to sada novom Crnogorcu počinje da smeta, zato što je pristao da služi idolu ili kumiru mamona, a i vidjeli smo to u vladavini 30 god. predhodnog režima da je u pitanju služenje bogu mamonu, a to mu njegoševstvo, svetosavlje, srpstvo ne dozvoljava jer zna da će tako izgubiti dušu, zato on mora da se oslobodi toga i on pristaje da jede sa tog drveta poznanja dobra i zla i postaje sad novi Crnogorac. Kožne haljine u koje je Bog obukao Adama i Evu nakon njihovog grjehopada, a što po Sv. Maksimu Ispovjedniku predstavlja oblačenje u palu ljudsku prirodu koja ima tri svojstva: strastnost, truležnost i smrtnost. U šta se oblači novi Crnogorac koji je otpao od Njegoša? Oblači se u tri stvari: odricanje od Boga, odricanje od Kosovskog zavjeta, odricanje od ćirilice. Ćirilice kao pisma koje je svojstveno duhu istočnog Pravoslavlja i prihvata latinicu kao primarno svoje pismo.
Sjećate se kad su prvi ljudi sagriješili šta je bilo svojstveno za njih, to da se kriju od Boga. Pa Bog kaže, Adame gdje si? Iza drveća se kriju, a šta radi sagriješevši Crnogorac otpali od Njegoša, on se krije od Njegoša. A kako? Zato što ruši Crkvu Njegoševu i pravi jedan faraonski mauzolej da ne bi mogao da vidi Njegoša, nego kad vidi mauzolej on vidi ustvari jednu novu komunističku tvorevinu koja treba da ga to napominje na komunizam, na raj na zemlji, na blagostanje, na to da je čovjek bog i da mu više ne treba Bog na nebesima, jer postoji novi bog a to je čovjek koji stvara raj na zemlji. To je glavna ideja komunizma. Da bi se sakrio od svog nacionalnog oca novi titoistički Crnogorac pravi mauzolej i sad on ne vidi Njegoša, a Njegoš ne vidi njega. Zašto Njegoš ne vidi njega? Pa zto što Njegoš ne vidi bez Crkve. Čitav svoj život, sve što je Njegoš stvorio, doživio, svojom poetskom genijalnošću ostavio nam u nasleđe kao svoj duhovni i kulturni opit, jeste ustvari jedno eklisijano viđenje svijeta. Kada čitamo Gorski vijenac mi ustvari vidimo vapaj autora da se crnogorski konvertiti iz svoga vremena vrate plemenu, da svi budu jedno. Ne moli li se i Hristos u prvosvešteničkoj molitvi Ocu Nebeskom za Crkvu, kada kaže „da svi budu jedno“. Pa ukazuje koji je to model i obrazac, „kao što si ti u meni i ja u tebi, tako da oni u nama budu jedno“ (Jn. 17, 21) – a to je upravo Crkva. Crkva je jednistvo po uzoru, modelu Svete Trojice, zato je sav Gorski vijenac vapaj autora da se konvertiti vrate, da se vrate svom izvornom nacionalnom identitetu koji je u biti srpski, i tako da dođe do jedinstva plemenskoga.
Stalno je Njegoš da kažem antinomičan, s jedne strane on više puta govori afirmativno o Crnoj Gori, pa je to za njega prostor gdje su ljudi koji se ne odrekoše vjere, to su oni koji se ne htjedoše u lance vezati; sa druge pak strane, opet kaže da je to pleme koje snom mrtvijem spava. Indikativno je da i pored te antinomije u Gorskom vijencu ipak dominira vjera autora da je moguće prevladati podjele ne na štetu Istine, da je moguće doći do nacionalnog jedinstva na slavu Božiju i na radost predaka. U tom duhu u Gorskom vijencu govori iguman Stefan, kao da se na proročki način obraća nama, savremenim Crnogorcima koji se nijesmo odrekli Njegoša i Svetog Save: „Vam predstoji preužasna borba, pleme vi se sve odreklo sebe te crnome rabota Mamonu! Pade na njem kletva beščestija… Krst nositi vama je suđeno strašne borbe s svojim i s tuđinom! Težak v’jenac, al’ je voće slatko! Voskresenja ne biva bez smrti. Već vas viđu pod sjajnim pokrovom, čest, narodnost đe je vaskresnula i đe oltar na istok okrenut, đe u njemu čisti tamjan dimi“.
Važno je naglasiti i to da od tog trenutka kada je Crnogorac odlučio da postane novi komunistički, titoistički Crnogorac on je obolio jednom bolešću za koju je blaženopočivši mitropolit Amfilohije govorio da je to brozomora. Duboko vjerujem, i slažem se sa gospodinom Srećkom Crnogorcem da ta bolest nije na smrt. Dajte da se prisjetimo Jevanđelja po Jovanu, kada Lazar Hristov drug boluje i kažu mu „tvoj drug Lazar je bolestan“ a Isus kaže da ta bolest nije na smrt nego da se kroz nju proslavi Sin Božiji. I onda ga Hristos vaskrsava.

Ja zaista vjerujem da ova bolest brozomore novog jednog Crnogorca nije na smrt, da će ga Hristos vaskrsnuti preko Njegoša, preko obnove njegoševske kapele, i kao što je Hristos vaskrsnuvši Lazara vratio ga sestrama Marti i Mariji, da će njega vaskrsloga Crnogorca vratiti braći svojoj, nama koji se nijesmo odrekli srpstva. Amin.