Groblje

Kada su izvukli konobara, poslije skoro tri dana, ispod gomile šuta, kamena, armature i skorelog maltera, skoro da smo se svi u komšiluku poonesvešćivali.

„Živ je“, zavjerenički se okrenuo Baja Martinović nagnut nad licem koje se od prašine jedva naziralo.

Da je konobar vidjelo se po konobarskom odijelu. Ama isto onako što se nosi u hotelu „Crna Gora“.

Okle on na Zabjelu, na građevinskoj deponiji – tice mu ga znale.

Ono, već dva – tri dana kamioni drndaju kroz Ksenije Cicvarić i tu izručuju tovare. Niko u komšiluku nezna o čemu se radi.

Valjda je vlas tako propisala, uglavnom mudruju i ćute.

Jedini revnosni građani, otkad kamioni ruče svoje volšebne tovare, su Romi i Crnogorci. Zavisi kako se ko od njih na popisima piše i kako glasa.

Mada, većina veli da su Crnogorci.

Sandokan Selimović, Regan Adžović potomci čuvenijeg crnogorskih bratstava i plemena.

„Mi Romi i Crnogorci ovdje smo se doselili još dok smo bili Cigani“, tvrdi Sandokan.

Sandokan je bio taj koji je izvukao konobara. Dok je čeprkao po šutu tražeći ostatke armature i drugih metala vidio je svjetlucavi lanac. I krenuo njegovim tragom. Mic po mic, idući uz lanac dodje do džepa. I u njemu sata. A onda i do prsa, ruku i glave. Do cijelog čeljadeta.

Kada ga je izvukao svi smo se nagnuli nad njim. Lice se od prašine ne vidi.

Baja mu čisti brkove i obraze.

Regan trčeći donosi vodu.

„Ama ljudi, znam ga iljadu posto“, veli Baja kad mu je nazreo obrise lica. „Pljunuti onaj konobar iz Crne Gore.“

Tek kad mu je obrisao karticu, zakačenu spučom na džep od košulje, pljesnuo je rukama i sjeo na zemlju.

„Jes, on je“, krsti se Baja.

Usne mu kvasimo vodom, trljamo vrat i prsa.

Dok ne prodisa.

Dok ne progleda.

„Šta ovo bi ljudi“, skoro da zavapi konobar. „Đe sam? Okle ođe?“, gleda lijevo i desno po onoj prašinčini.

„Na Zabjelo. Na sigurnom“, tapka ga po ramenu Sandokan dok mu maniše sat sa lancem i zavlači u svoj džep.

Baja mu daje još malo vode. Pere mu lice.

Tek nam je sad jasno.

Kamioni koji par dana, od jutra do sjutra, voze šut i ruče na građevinsku deponiju, u naš komšiluk, voze ostatke porušene Crne Gore.

Par porodica Roma i Crnogoraca, mi smo ih odvajkada od milošte zvali Gabelji ili Gurbeti, čeprkaju posle svakog kamiona i vade sve što iole vrijedi.

Tako je Sandokan i naišao na konobara, zamalo, prvu žrtvu rušenja Crne Gore.

Posvađo se, nesrećko, sa ženom i otišao u hotel. U zatvoreni hotel da prespava noć – dvije.

„Ja sam konobar još iz Titovog zemana“, kaže i otresa prašinu sa brkova i obrva. „Armiralo se, za našega vakta, ko što treba. Udarali se temelji. Alija Sirotanović, brate. Nisu ovi pioniri dorasli ni kad ruše.“

Baja toči lozu konobaru, Romima i Crnogorcima, komšiluku koji se u par minuta skoro cio skupio.

„Groblje“ uzdahnu neko. „Konačno groblje i na Zabjelu.“

Nikom nikada nije palo na pamet da će na Zabjelu biti prvo sahranjena Crna Gora. A tek onda pokojnici bratstava i plemena iz Nahija i Brda.

„E da je živ moj stric Dragutin“, okrećem se Baji. „A bio je najbolji lelekač u dvades sela. Pa da, danas, priđemo. Ko što je i red. Pa da lelekne.“

Nema više strica Dragutina.

Nema više ni Crne Gore.

Nijemo gledamo u njene ostatke razbacane po zabjelskoj deponiji.

Baja i ja se saginjemo i uzimamo po kamenčić. Od porušene fasade. Od uništenog lica. Od obraza.

Krećemo kućama.

Na groblju ostaje jedino konobar.

Sjeda na šut.

„Ja nemam dje. Crna Gora je bila jedina moja kuća“, uzdiše, dok mu se krupne suze kotrljaju niz obraze.