Haški tribunal politički poduhvat: Sud se u procesu protiv Karadžića i Mladića oslanjao na glasine, pretpostavke i lažne argumente

Stiven E. Mejer: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju – odgovornost i komandni lanac

Istorija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) djeluje pomalo poput fikcije, sa svojim pričama o političkom pritisku, zastrašivanju svjedoka, kontroverznim presudama… Objašnjenja i presude Suda, kao i mnogi argumenti tužilaca, bili su bogati opisima scena užasa, razaranja i haosa, ali su pružali vrlo malo dokaza koji optužene pojedince direktno povezuju sa zločinima.

Iako se „komandna odgovornost“ formalno spominje u vrlo malo slučajeva, u stvarnosti to znači da se „komandna odgovornost“ podrazumijevala u gotovo svim slučajevima, jer u ovakvim slučajevima nisu potrebni jasni, konkretni dokazi, već samo optužba da je „znao ili trebalo da zna“. To ne znači da je svaka odluka koju je Sud donio bila pogrešna, ali znači da postoji dovoljan razlog da se rad MKSJ-a češće opisuje kao politički poduhvat nego kao sprovođenje pravne ispravnosti i pravde.

Pripisivanje krivice pojedincima u komandnom lancu, a da se pritom ista bazira na čvrstim dokazima, postalo je jedan od najtežih zadataka Suda jer ne postoji dovoljno podataka koji jasno vezuju određene pojedince za određene zločine. Ali, kao što je već spomenuto, to nije zaustavilo Sud u pripisivanju krivice, iako su se takvi potezi i prečesto temeljili na govorkanjima, glasinama, pretpostavkama i pristrasnostima kao i naravno, u nekim slučajevima, na dobrim dokazima.

Iako se nedostatak postojanja direktnih dokaza odnosio i na srpske i na muslimanske (bošnjačke) vođe, bilo je više vjerovatno da će se srpske vođe proglasiti krivima, nego što je to bio slučaj sa muslimanskim (bošnjačkim) vođama, bez obzira na strahote koje su obje strane počinile.

Možda je baš najeklatantniji primjer „političkog“ suđenja upravo onaj sa najvišim zvaničnicima, slučaj Radovana Karadžića. Sud i tužioci su proveli mnogo vremena opisujući grozne scene, posebno u vezi sa Srebrenicom, ali su iznijeli vrlo malo dokaza koji su navodno povezivali Karadžića sa događajima koji su opisani. I tužilaštvo i odbrana su izvodili svjedoke, ali vjerovalo se samo svjedocima tužilaštva. Nije bilo šanse da se Karadžić proglasi nevinim.

Proglašen je krivim jer je bio predsjednik Republike Srpske, pa je stoga „morao znati“ i „morao odobriti“. Ovo bi se podrazumijevalo u većini demokratija (posebno na Zapadu), gdje bi šef države sigurno znao za takvu krivičnu akciju. Ali ovaj model se ne može primijeniti u RS, što je činjenica koju ni sudije ni tužioci nisu razumjeli.

U vrijeme Srebrenice, Karadžić i general Ratko Mladić jedva da su razgovarali. Mladić je skoro izvršio puč protiv Karadžića, a Karadžić je bio vrhovni komandant oružanih snaga RS samo na papiru. Pa ipak, proglašen je krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja koje su počinile snage RS. Naravno, svaki od ovih zločina je gnusan, ali je takođe vrlo širok i može biti „sveobuhvatan“ zločin koji se može koristiti kada protiv optuženih ima malo ili nema nimalo dokaza. Tu su takođe zločini koji se mogu počiniti protiv praktično bilo koje vojske koja se ikada borila u bilo kojem ratu. I, što možda i ne iznenađuje, Karadžić je, zajedno sa Mladićem, Slobodanom Miloševićem, pa čak i Biljanom Plavšić, uhapšen kada više nisu bili od koristi Sjedinjenim Državama.

Slučaj Mladića složeniji je. Veći dio rata Mladić je bio general-pukovnik na čelu VRS. Već 1996. protiv njega optužen je po nekoliko tačaka jer „postoje opravdani razlozi za sumnju da je počinio navodna kaznena djela“. Tada je optužen u odsutnosti, s obzirom na to da nije uhapšen kroz narednih 15 godina. Vršio se politički pritisak na Srbiju kroz zahtjeve da Beograd uhvati i preda Mladića Hagu kao uslov da Srbija stekne status kandidata za članstvo u EU. Mladić je 2017. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora nakon što je proglašen krivim po 10 optužbi za genocid, pet za zločine protiv čovječnosti i četiri zbog kršenja zakona i običaja ratovanja. Zapravo, Mladić je proglašen krivim isključivo na temelju komandne odgovornosti jer nisu postojali direktni dokazi koji su ga povezivali sa pogubljenjima u Srebrenici i oko nje (i sa opsadom Sarajeva). Svakako, ako bi iko mogao da bude proglašen krivim na temelju komandne odgovornosti, bio bi to Mladić. Ali, opet, Sud bi se za takvu presudu morao osloniti na starije shvatanje komandne odgovornosti.

Ispitivanje optužbi protiv dodatnih 109 pojedinaca, takođe optuženih na temelju komandnog lanca, za potrebe ovog izvještaja otkrilo je neujednačene šablone za dokaze i za objektivnu, nepristrasnu sudsku praksu. Ponovo, stvar nije u tome da niti jedan od optuženih pojedinaca nije kriv za ratne zločine, već da su se u mnogim slučajevima pojavile iste slabosti svojstvene „sveobuhvatnim“ optužbama, univerzalnoj nadležnosti, pravdi pobjednika i političkim motivima. U previše slučajeva, krivica jednostavno nije utvrđena „bez ikakve sumnje“.

Problem nije samo u broju presuda koje su izrečene Srbima, već u malom broju hapšenja i optužbi i u nedostatku presuda protiv Muslimana i Hrvata tokom istog vremenskog perioda. Posebno ističemo sudbine Nasera Orića, komandanta ARBiH, i Ante Gotovine, komandanta Hrvatske vojske. Pretresno vijeće MKSJ-a je Orića i Gotovinu, kao i ostale muslimanske i hrvatske oficire, osudilo za ratne zločine, ali je Žalbeno vijeće Suda poništilo presude obojici.

Ove oslobađajuće presude posebno su šokantne kada se u obzir uzme uloga koju je Orić imao u napadima na srpska sela i uloga koju je Gotovina imao u operaciji „Oluja“ 1995. godine, što naglašava zastrašujući nedostatak pravnih radnji pokrenutih protiv vođa operacije „Oluja“, u kojima su oficiri proglašeni krivim, da bi zatim bili oslobođeni u žalbenom postupku.

Barem u slučaju Orića, njegovi potencijalni zločini bili su izvan okvira samo napada na Srbe. Konflikt između muslimanskih civila, policije i vojnog komandanta koji se odvijao unutar enklave Srebrenica dobro je dokumentovan, a isti je uključivao pritvaranja, mučenja i ubistva vođa koje su se protivile Naseru Oriću. Orić i njegov nasilni izvršilac, Zulfo Tursunović, uspješno su srušili lokalne političke i policijske vođe i nametnuli (para)vojnu vlast. To je dokumentovano u knjigama, memoarima i ratnim dnevnicima Ibrana Mustafića, Hameda Salihovića, Fahrudina Alića i drugih.

Takvi izvori, ponekad pretjerani kroz svjedočenja različite valjanosti, potpuno su ista vrsta „dokaza“ kao oni kakve je Sud koristio prilikom osuđivanja Srba. Salihović, kojeg su u maju 1995. godine ubili Orićevi vojnici, u ratnim dnevnicima naziva Orićevu vojnu vlast, nametnutu Srebrenici „huntom“. Alić i Mustafić u svojim odvojenim djelima spominju ubistvo majora Rizvanovića, koji je likvidiran jer je predstavljao prijetnju Orićevoj komandi, jer je bio bivši oficir JNA, kao i jer je bio poslat iz Tuzle zajedno sa 500 dobro naoružanih muškaraca kako bi organizovao odbranu enklave.

Nakon ubistva Rizvanovića, Orić je preuzeo potpunu komandu nad većinom vojnih snaga unutar enklave. Mustafić, Salihović i drugi vjerovali su da su Orićeve snage, koje su uz to kontrolisale crno tržište, udruženi zločinački poduhvat (UZP) nad UN-ovom humanitarnom pomoći, šverc i javne kuće, bespotrebno provocirale srpske snage. Teško je, opet s pravnom sigurnošću, znati da li su Orićeve snage provocirale srpske snage, ali sud nikada nije djelovao po pitanju tih optužbi na isti način na koji je djelovao kada se radilo o sličnim „dokazima“ u slučajevima Srba, nekih Hrvata, pa čak i drugih Muslimana.

Pored Karadžića i Mladića, među drugim Srbima koji su proglašeni krivima izdvajaju se oni kojima je izrečena osuđujuća presuda uprkos postojanju osnovane sumnje, direktnih dokaza o krivici ili kojima je kazna ublažena jer su se nagodili priznavši krivicu. Možda su najveći razlog za zabrinutost kada se radi o pravednosti postupaka pred MKSJ-om u slučaju Srebrenice bili DNK dokazi koji su se koristili za forenzičko dokazivanje genocida. Kroz većinu suđenja, odbrani nije bilo dozvoljeno da samostalno potvrdi rad „nezavisne“ agencije koja je prikupljala i obrađivala DNK i druge forenzičke dokaze.

/Novosti/