Heroj na magarcu

„Ko ne vidi onu stvar kroz rešeto, ispale mu„, govorio je moj pokojni đed Mihailo u prilikama kad nešto toliko očigledno da prosto bode u oči promiče nama trkopišima koji smo, otvorenih očiju  zatvorene pameti, grabili kroz život. Danas, kad je đed samo sjena pod mermernom pločom na groblju ispod Oplenca, imam utisak da su nam podjednako oslabile i oči i pamet, toliko da ne samo što ne vidimo kroz rešeto nego ćorimo i u ono koje samo što nam oči nije izbilo.

Nik Đeljošaj, novoproklamovani lider Albanaca u Crnoj Gori, zapišao je „svoju“ teritoriju i poručio zvaničnoj Crnoj Gori da drži ruke dalje od nje. Ostavljajući potpuno po strani povod, koliko god on bio opravdan ili iznuđen, predsjednik opštine Tuzi jasno je stavio do znanja da će, kako kaže, čak i uz upotrebu oružja, braniti autonomiju prostora kojim „gazduje“, jedini trezveni zaključak koji se može izvesti jeste da su Tuzi već eksteritorijalne i izuzete iz pravnog sistema države. Ko to ne vidi i ne sluti, ispale mu, što bi rekao moj đed. Nastojanje da se otpor koji će, prijeti Đelošaj, ako zatreba prerasti u ustanak,.mjerama koje propisuje država, zamagli pričom o ugroženim nacionalnim pravima (kao da korona bira nacionalnost), umota u nekakvu kosovsku i nedvojbeno albansku zastavu koje Đeljošaj vije po Tuzima kao da su mu babovina, samo su dimna zavjesa za otvoreni otpor državnom suverenitetu na ovoj teritoriji.

Kada smo u vrijeme prvih zahtjeva za statusom Tuzi kao samostalne opštine u Skuštini Crne Gore upozoravali da je to samo prvi korak ka današnjem stanju stvari, dočekani smo salvom najcrnjih nacionalističkih i šovinističkih epiteta sa svih strana. Prednjačile su, ko bi drugi, brojne tzv. „nevladine organizacije“ sa spiskova vlada zemalja koje kroje kapu i dolamu nove organiacije svijeta. Još i tada, zahtjevom da se nova i SAMOSTALNA opština nazove Malesijom, što je kudikamo širi prostor od postojećeg opštinskog atara, „tražioci“ su nagovještavali da su im apetiti mnogo veći. Sada kada je Nik skinuo (ne samo medicinsku) masku i državi odlučno rekao „NE“, jedina dilema koja još uvijek, ali samo uslovno, može da bude stvar nagađanja jeste pitanje tajminga. Pitanje procjene Nika i „kauboja“ koji stoje iza njega da li i kada će sveukupne geopolitičke i strateške prilike na Balkanu dozvoliti da se država Crna Gora i njeni zakoni i propisi proglase – okupatorom i agresorom. Možda ovo nekome u ovom trenutku zvuči pretjerano i preuveličano, ali i autoru ovih redova slično je 1996. godine zvučala opaska tadašnjeg kolege po hljebu, novinara Bi-Bi-Sija, da je pitanje osamostaljenja i otcjepljenja Kosmeta rešenje na koje su američko/britansko/njemački stratezi već stavili pečat.

Naivno vjerovanje (i uvjeravanje) u lojalnost državi Crnoj Gori u trenutku kada se na račun srpskog, pa ga krstite kako vam drago, zaokružuje albanski životni prostor iz reda je onih koja više ne priliče ni djeci predškolskog uzrasta. Takođe je bez utemeljenja mantra kako se Crnoj Gori pod NATO kišobranom ne može ništa desiti i da je zaštićena od njenih „najljućih neprijatelja“ – Srbije i Rusije. Uostalom, Kipar i dalje plaća teriorijalne aspiracije Grčke i Turske koje su često na ivici otvorenog sukoba, a obje su članice Alijanse. Ali, izgleda da koliko bivšu toliko i aktuelnu vlast i sve dušebrižnike i lelekače nad suverenošću Crne Gore, od onog unjkavog Zlatka Vujovića, preko raspamećenih Pure i Đonovića, do iznajmljenog Servera, isključivo brine takozvani „srpski sindrom“, spoljašnji i unutrašnji. I može Tuzima, Ulcinjem, Plavom i Gusinjem da se vije „albanski orao“, da se slavi Dan njegove zastave, da se ugošćavaju osvjedočeni ratni zlotvori i akteri „žutih kuća“ širom Kosova, da se podižu spomenici osuđenim zločincima, sve je dobro i sve se toleriše, jer jedina opasnost po Crnu Goru su srpska „trobojka“, u svim varijantama, i, ne daj Bože, neki sokak sa imenom Srbina kojem je, inače dokazano pravični i pravedni, Hag odredio istorijsku poziciju.

Kako god da se razriješi trenutni „problem Tuzi“ i krajnje naivnom trebalo bi da bude jasno da je on samo „štih proba“ za ono što (nam) slijedi. Jer, kauboj Nik je zajahao i nema namjeru da sjaše dok ne „oslobodi“ Tuzi i Malesiju (šta god to značilo) od neprincipijelne, antialbanski raspoložene i osvetnički nastrojene crnogorske Vlade i vlasti. A hoće li i koliko jahati, hoće li to biti na doratu ili magaretu, hoće li biti heroj ili „heroj“, da li se samo kurči il’ ozbiljno bije, nije samo do njega. I do nas je, makar onoliko koliko iskreni patriotizam i iskrena briga i poštovanje prema Crnoj Gori nalažu. Makar toliko.

P. S. Živo me interesuje šta o ovom Nikovom „kurčenju“ misli „predsjednica“ Vlade i svega u Crnoj Gori, gospođa Džudi Rajzing Rajnke? Ili će prije biti da su navodnici – suvišni.