Hristo Janaras. Zbogom učitelju smisla

Piše: Otac Boris B. Brajović

U četvrtak 29. avgusta 2024. godine u hramu svete Irine u ulici Eolu, u srcolikom centru Atine, u hramu koji je izgrađen odmah poslije revolucije i oslobođenja Grčke od turskog ropstva, na poslednji zemaljski put ispraćen je Hristos Janaras, najznačajnija duhovna i intelektualna ličnost u poslednjih šesdeset godina, ne samo u Grčkoj. Poznati muzičar i glumac Janis Zuganelis, potrešen gubitkom jedne takve ličnosti, sa kojim je prijateljovao, izjavio je da je ovo gubitak jednog posebnog, velikog, filozofa moderne istorije grčkog naroda. I nastavio je: „Njegova misao će živeti vječno. Tugujem jer nije bilo prisustva države, pa nema države. Kada država ne zna ko je Janaras, onda ne zna ništa“.

Osim bivšeg predsjednika države Prokopisa Pavlopulosa, i arhiepiskopa atinskog i sve Grčke Jeronima nije bilo ni umjetnika, ni političara, ni predstavnika partija, čak ni od Univerziteta Pantio nije bilo ni vijenaca, gdje je godinama bio profesor filosofije. Ali to je sudbina velikih ljudi u malom vijeku.

Hrista Janarasa sam upoznao 1996. godine baš ispred crkve svete Irine na Plaki, jer je često dolazio u tu crkvu na službu. U toj crkvi sam i ja često bio, moja najstarija kćerka Divna Marija Dida je tu krštena, na njenom krštenju pojac je bio najčuveniji crkveni umjetnik protopsaltis Likurgos Angelopulos. Poslednji put sam ga vidio u februaru 2020. godine kada je u hramu Hristovog Vaskrsenja održao predavanje na temu „Episkopsko očinstvo: kako se crkveno tijelo suočava sa simptomima episkopske proizvoljnosti“. Dugo smo razgovarali toga dana, mitropolit Amfilohije mu je govorio o litijama i položaju crkve u Crnoj Gori. Dok mu je mitropolit pokazivao slike sa naših Litija on me je šapatom upitao da li besjedite na tim Litijama. Odgovorio sam mu potvrdno. Kasnije mi je rekao da će besjede, crkveni propovjednici i jutjubjeri uništiti ono najbolje u liturgijskom sabranju.

Mitropolita je znao od sredine šesdesetih godina prošlog vijeka, kada je Grčka bila razapeta između vojnih hunti i komunističkih ideologija. U jednom trenutku, rekao je mitropolitu, koga je poznavao kao vrsnog propovjednika iz grčkih crkava toga doba: „Znaš vladiko, bila su to divna vremena“. A to su bila vremena razapetog Grka, isušenih korijena u kojem se porađala nova epoha, koju je Janaras osjećao kao konačnu propast Grčke i koji je kao filosof našao jedino izbavljenje u Crkvi, u Vaskrslom Hristosu.

Govorio je da je hrišćanska crkva dala Grku svjedočanstvo slobode kao izvornog Uzroka postojanja i svrhe-smisla ljudskog postojanja. Razlog toga postojanja je razumna, samosvjesna sloboda, koja postoji zato što želi da postoji, a želi da postoji jer voli. Ljubav, govorio je onim svojim antičkim, aristokratskim mirom i sigurnošću, pretpostavlja slobodu od svake nužde. Kada su ga jednom pitali novinari: Šta je najlepše što ste vidjeli u životu? Odgovorio je: E sad, ako biste me iskustveno pitali šta smatram vrhunskom ljepotom, rekao bih vam iznenađenje uzajamnosti u ljubavi. Kada se bez ikakve pripreme, bez sumnje, bez potrage, u vezi rađa reciprocitet. Možda zato će nekadašnji arhibiskup kenteberijski lord Rouan Vilijams, bivši član Doma lordova za njega reći da je jedan od najvećih hrišćanskih filosofa Evrope. Ali ne treba nam tu svjedočanstvo ni lordova ni barona od Ojstermuta, dovoljno je zaviriti u jenu od njegovih pedeset knjiga, ili pročitati neku od njegovih hiljade kolumni koju je četrdest godina pisao u nedeljnoj kolumni, prvo za list Vima a a kasnije za Katimerini. A u svim svojim djelima, nastupima, u nedeljnim službama, u postovima kojih se do kraja života držao on je izražavao ono u šta je vjerovao. Govorio je kao grčki mudrac sa imperativom one mudrosti „ponizno mislim“, da bi izrazio mišljenje kao empirijsku sigurnost.

Individualna izvjesnost postaje validno znanje, tek kada se „saopštava“ – kada se „svi slažu i svi se žale“. A istina“ pretpostavlja označeno iskustvo kao saopšteno. Takva epistemologija je u suprotnosti sa načinom organizovanja i ostvarivanja kolektivnog života, ali i individualnog ljudskog postojanja danas. Danas, u globalizovanom načinu života ili kulture, istina je znanje, čiju valjanost garantuje vrhovni, nepogrešivi autoritet ili zajednički ljudski dogovor – konvencija. Pisao je da danas možemo konstruirati ne na osnovu iskustva direktnog odnosa sa stvarnošću, već samo voljnim, individualnim pristankom ili odbijanjem – odbacivanjem zajedničke konvencije o iskustvu označenom riječima. Naša kultura i način života danas, rođena u zapadnoj Evropi, a sada globalizovana, zasniva se na prioritetu individualnih izbora, a ne na prioritetu društvenih odnosa. A Hristo Janaras, helenski učitelj smisla, kroz čitav svoj život, svakim svojim damarom učio nas je kako pronaći suštinu postojanja kroz jezik, kroz istorijsku svijest, suštinu postojanja kroz tijelo parohije, suštinu zajednice sa osovinom „smisla“ postojanja. U poslednjoj svojoj knjizi pod naslovom „Zagonetka smrti“ zapisao je: „Razumijemo smrt. Ne poznajemo je.

Prelazak iz života u smrt, iz postojanja u nepostojanje ili „prelazak“, ako postoji, u drugi način postojanja, samosvjesni, ne znamo {…} Smrt tijela je početak novog načina postojanja različitog od biološkog preživljavanja, radosti i poteškoća zajedničkog života na zemlji. Ovaj posthumni način postojanja ne može se označiti označiteljima jezika koji služe za komunikaciju u sadašnjem zemaljskom životu“. U keliji starca Zosime na zidu je stajala jedna svetootačka misao „ako umreš prije nego što umreš, nećeš umrijeti kada umreš“. Umro je veliki učitelj smisla Hristo Janaras.