Hronika montiranog procesa – Slučaj pukovnika Aleksića: Duško Marković zna ko je pucao na Predraga Šukovića?

Prošle su četiri godine od kada je drugog oktobra 2016. godine lišen slobode pukovnik Radovan Aleksić, državljanin Republike Srbije, zbog sumnje da je 11. jula 2016. godine navodno pokušao da ubije policijskog službenika Predraga Šukovića, bivšeg načelnika Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije u Upravi policije Crne Gore.

Predmet je, kao što smo mnogo puta izvještavali, nakon višegodišnje istrage i podizanja optužnice u maju mjesecu ove godine, odlukom Suda, vraćen Tužilaštvu na dopunu istrage, što je aktivnost koja i dalje traje uprkos činjenici da je zadati rok davno istekao.

Aleksić je još na prvom pojavljivanju kod tužioca negirao izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret i odbacio bilo kakvu povezanost sa tim slučajem uz tvrdnju da se toga dana, kada je u Podgorici ranjen Predrag Šuković, on nalazio u Beogradu ponudivši Tužilaštvu da, preko nadležnih organa Srbije, provjeri njegove navode.

Istražni organi su potpuno ignorisali tu činjenicu, odredili Aleksiću pritvor i pokrenuli krivični postupak koji se još uvijek nalazi u fazi istrage. Višegodišnja istraga predstavlja običnu farsu u kojoj je svaka istražna radnja bila u funkciji podvala i pokušaja namještanja optužbi sračunatih da se ovom državljaninu Srbije podmetne krivično djelo koje nije počinio on, već neko drugi.

Rezultati istrage se uglavnom svode na tvrdnju da je Aleksić osoba na, od strane policijskih službenika, montiranom i prepravljenom video snimku, zatim na svjedočenje lica – kriminalaca koja ne mogu imati status svjedoka i nalaz lažnog antropološkog vještačenja koji je, nakon ročišta za kontrolu optužnice, sudsko vijeće na čelu sa Borisom Savićem u potpunosti odbacilo.

Znači, po svemu sudeći, ne postoji nijedan dokaz da je Aleksić izvršilac predmetnog krivičnog djela.

Podsjećamo, Aleksić je proveo u pritvoru nešto manje od tri meseca nakon čega je, uz jemstvo, pušten na uslovnu slobodu sa izrečenom zabranom napuštanja mjesta prebivališta u Podgorici.

Činjenicu da se Aleksić, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nalazio van Crne Gore istražni organi su potpuno ignorisali obmanjujući javnost saopštenjima da su se, u vezi sa tim, obraćali Višem javnom tužilaštvu u Beogradu, ali da iz Srbije nije dostavljena kompletna informacija, čime su pravdali dugo vođenje istrage i cijelog postupka.

Interesantno, Tužilaštvo sve vrijeme ne dozvoljava uvid u sadržaj međunarodne pravne pomoći, iako je Aleksić to više puta zahtjevao, što navodi na zaključak da nije ni tražena provjera njegovog alibija jer crnogorskim istražiteljima to jednostavno nije u interesu. Predstojeći sudski postupak će pokazati svo beščašće pojedinaca i pojedinih istražnih organa, prije svega iz Uprave policije, Tužilaštva i državnog vrha, ali i potpuno ogoliti saradnju sa nadležnim organima Srbije i jasno ukazati na pomagače, koje su kreatori ovog monstruoznog postupka, eventualno imali u Beogradu.

U ovom postupku nije cilj da se razjasni pokušaj ubistva Predraga Šukovića, već da se zaštite stvarni izvršilac i nalogodavci istog i ujedno crnogorske službe bezbjednosti obračunaju sa pukovnikom Aleksićem iz razloga koji nemaju dodirnih tačaka sa ovim događajem.

Sve što se dešavalo u ovom postupku ukazuje da su nalogodavci napada na Šukovića, imali unaprijed jasno osmišljen plan i namjera da se Aleksiću podmetne cio slučaj je, po svemu sudeći, sastavni dio te njihove monstruozne zamisli. Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković su dobili nalog da istragu usmjere prema Aleksiću, iako su, kako je rečeno na kontroli optužnice, od najmanje dva relavantna izvora, dobili podatke ko je stvarni počinilac ovog krivičnog djela.

Priča o navodnoj prijavi građanina iz Sarajeva je namijenjena javnosti da bi se prikrilo nečasno postupanje istražnih organa.

Sigurno će doći vrijeme, kada će tužioci, nadležnim organima, morati da objasne – ko je i zbog čega dao nalog da istragu u ovom slučaju usmjere prema Aleksiću. Samo neupućeni mogu smatrati slučajnim oglašavanje Specijalnog državnog tužilaštva u maju mjesecu ove godine, nakon vraćanja optužnice na dopunu, u kome navodi da to Tužilaštvo nema nikakve veze sa postupkom koji se vodi protiv pukovnika Aleksića.

Znamo da SDT istražuje ilegalne poslove i trgovinu cigaretama u koje su uključeni pojedini državni i policijski funkcioneri, što je predmet interesovanja i nekih međunarodnih organizacija. Opšte je poznato da je Predrag Šuković istraživao te nelegalne aktivnosti, posebno rad ilegalnih fabrika za proizvodnju cigareta, zbog čega je došao u sukob sa pojedincima iz državnog vrha i sektora bezbjednosti.

Zašto se Vesna Jovićević i Željko Tomković (a jedno kraće vrijeme i Danka Ivanović Đerić) nisu time pozabavili, oni najbolje znaju. I što je najvažnije, Radovan Aleksić uopšte ne poznaje Predraga Šukovića, ne poznaje ni lica sa kojima je Šuković bio u sukobu, a nema ni dodirnih tačaka sa poslovima i trgovinom cigaretama niti je ikada imao.

Krajnje je čudno što se niko u državnoj administraciji nije zapitao šta ovo znači i zašto crnogorske institucije, ovom podvalom, dodatno sebi komplikuju situaciju. Umjesto toga ulaze u obračun sa Aleksićem, hapse ga, ograničavaju mu kretanje i izlažu raznim vrstama pritisaka i prijetnji.

Saznajemo da je svega toga bilo u protekle četiri godine. Nije poznato da li je o tome Aleksić nekoga obavještavao i koga konkretno. Razlozi za obračun sa njim su vezani za njegovo višedecenijsko službovanje u Crnoj Gori, u državnom sistemu koji je vršio nadzor nad mnogim aktivnostima koje mogu biti intrigantne i kompromitujuće za odlazeću, crnogorsku vlast i najviše državne funkcionere.

Posjećamo, nakon hapšenja Aleksića 2016. godine, u namjeri da prikriju nečasno postupanje u slučaju ranjavanja Predraga Šukovića, službe bezbjednosti Crne Gore su, preko režimskih medija u Crnoj Gori, ali nekih u Srbiji, pokrenule krajnje prljavu kampanju u kojoj je on opisan kao nosilac destrukcije, veza sa crnogorskom opozicijom, čovjek koji je formirao 7. Bataljon i u dužem vremenskom periodu radio na destabilizaciji Crne Gore i njene vlasti.

Sve su to bile neistine sračunate da zamaskiraju slučaj Šukovića i opravdaju podvalu koja je učinjena. Pokrivanje primitivnih podvala velikim patriotskim pričama je poznat obrazac djelovanja crnogorskih službi bezbjednosti. Sve te laži i podvale su rezultat opšte klime stvorene poslednjih godina, najviše zbog neobičnog odnosa nadležnih u Srbiji prema dešavanjima u Crnoj Gori.

Krajnje je čudno da država Srbija, po pravilu i bez ikakvog razloga, uvijek na sebe preuzima krivicu za sva dešavanja i to unaprijed, iako u najvećem broju slučajeva to ne odgovara realnom stanju stvari i na kraju se pokaze nepotrebnim.

U Crnoj Gori se takav odnos pogrešno tumači, što pogoduje stvaranju ambijenta u kome je dozvoljeno svakojako ponašanje i postupanje prema srpskim državljanima bez straha od posledica. Kada se tome doda potreba pojedinih struktura u Crnoj Gori da vode borbu sa zamišljenim protivnicima, stvari postaju potpuno jasne. Dešavanja oko pukovnika Aleksića su poučna sa mnogo aspekata i za samu državu Srbiju iako on od nadležnih u Beogradu nije trazio nikakvu pomoć.

Aleksićev slučaj će na kraju zadati najveću glavobolju crnogorskim bezbednosnim strukturama i njihovom pravosuđu. Ne zbog Aleksića, već zbog otvaranja pitanja – ko je stvarno i po čijem nalogu pucao na Šukovića. Na to pitanje najbolji odgovor može dati odlazeći premijer Duško Marković jer je sam kazao da zna ko je to i zbog čega uradio.