Hrvatsko-ukrajinska fašistička politička praksa: „Ko tebe hljebom, ti njega kamenom“

Piše: Aleksej Toporov

U decembru prošle godine Zagreb i Kijev proslavili su 27. godišnjicu plodne saradnje. Ona je započeta 5. decembra 1991. godine, kada je Hrvatska, koja je tada izašla iz sastava SFRJ, priznala nezavisnost Ukrajine, odbjegle iz SSSR-a, a 11. decembra i Ukrajina je priznala nezavisnost Hrvatske.

„Putevi Ukrajine i Hrvatske su na mnogo načina slični – dugo vremena obje države su se borilee da odbrane svoju nezavisnost od imperijalističkih težnji drugih naroda, i da potvrde pripadnost velikoj evropskoj porodici naroda“, piše hrvatski portal narod.hr.

Hrvatske i ukrajinske nacionaliste ujedinjuju i parole koje znače isto: „Srbe na vrbe!“ i „Moskalяku na gilяku!“, usmjerene protiv „velikih imperijalista“. Međutim, zanimljivo je istaći da su svojevremeno Malorusi (Ukrajinci) i Hrvati vapili za ulaskom u sastav Ruskog carstva, odnosno Srpske kraljevine. Na taj način, prvi su htjeli da se oslobode ugnjetavanja Poljsko-litvanskog komonvelta (tada nisu znali da su Ukrajinci), a drugi su željeli da se posle Prvog svjetskog rata izvuku ispod Austro-ugarske šape.

Međutim, sve ovo nije motivisalo ni Ukrajince ni Hrvate da, nakon raspada sovjetske i jugoslovenske federacije, izraze minimum zahvalnosti svojim spasiocima. To je i dovelo do osnivanja autonomnih republika – Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj, i LNR i DNR u Ukrajini. Hrvatska je svoj rat protiv Srpske Krajine dobila još 1995. godine, dok se sukob nastavlja u Donbasu. A u Zagrebu se svesrdno trude da svoje krvavo iskustvo podijele sa Kijevom.

1995. Hrvati su, uz podršku NATO instruktora, tokom operacija „Bljesak“ i „Oluja“, ubili više od hiljadu Srba, a 200 do 400 hiljada ljudi prinudili da napuste svoje domove. Srbi su činili 12% stanovništva Hrvatske, a nakon ovih sramnih akcija ostalo je samo 4%.

Ni nakon uspostavljanja „mira“, tokom „mirne reintegracije“, Srbima nije bilo ništa bolje. Beograd je pod pritiskom Zapada bio prinuđen da potpiše mnoge nametnute sporazume. Pretpostavljalo se da će Srbi dobiti proporcionalnu zastupljenost u organima vlasti, da će srpski jezik biti u službenoj upotrebi, te da će lica koja nijesu osumnjičena za ratne zločine biti amnestirana. Međutim, ništa od toga nije se desilo, a čitavo rukovodstvo Srpske Krajine uskoro se našlo u Hagu, na optuženičkoj klupi.

„Mirna integracija“ je dovela do toga da se broj Srba u Hrvatskoj smanjuje iz dana u dan. U tom smislu, indikativna je sudbina Srbina Dragana Matovića, rodom iz Dubrovnika, koji je pobjegao u Srbiju, gdje je devet godina živio kao izbjeglica; nakon povratka kući nije mogao dobiti hrvatsko državljanstvo i posao narednih deset godina. Nakon što je očajni čovjek započeo štrajk glađu u znak protesta, zatvoren je u psihijatrijsku bolnicu.

Situacija na terenu je užasna: na primjer, prije desetak dana, tokom koncerta srpskog pjavača Mitra Mirića u jednom klubu u Bjelovaru, upala je grupa hrvatskih nacionalista, koja je lokal sravnila sa zemljom i pretukla posjetioce. Prema zvaničnoj statistici, broj napada na pripadnike srpske manjine iz godine u godinu raste: u 2014. godini bilo je 82 takva napada, u 2015. godini – 189, u 2016. – 331, a onda su odlučili da je pametnije da se takvi podaci ne bilježe, ali o „međuetničkom skladu“ u Hrvatskoj dovoljno govori i to da po prvi put jedina srpska stranka u zemlji nije ušla u lokalni parlament.

I tako, „politički koordinator mirne reintegracije teritorija“, Vesna Škare-Ožbolt, tokom posjete Kijevu potrudila se da bogato hrvatsko iskustvo prenese ukrajinskim partnerima. A kakva je hrvatska praksa, i koliko su Hrvati blagorodni – najbolje da upitate petoricu Srba uhapšenih nedavno u Vukovaru.

Pored toga, hrvatsko podučavanje Ukrajinaca nije ograničeno samo na tehnike “mirne reintegracije”: hrvatski instruktori obučavaju ukrajinsku vojsku, ukrajinski ranjenici idu na rehabilitaciju u hrvatska odmarališta, Hrvatska snabdijeva Ukrajinu oružjem i municijom, Hrvati se bore u sastavu bataljona „Azov“.

Kako bi prošli Rusi iz Donbasa, kada bi, nekim slučajem, Ukrajinci uspjeli da primijene hrvatske instrukcije – svima je jasno.

Izvor: fondsk.ru