I, ko je kriv?

Osvrt dr Vladimira Pavićevića, ljekara u Cetinjskoj bolnici „Danilo Prvi“:

Dugo, preko deceniju i po, boravim na Cetinju. Nisam Cetinjanin, a neću to ni postati, ne toliko zbog Cetinja, koliko zbog jedne introvertne i hladnjikave prirode, zbog koje jednako ne bih postao Beograđanin ili Njujorčanin, da me je život tamo bacio.

Ako sam Podgoričanin, to je samo zato što sam u Podgorici „čelom zemlju udario“ i svoje „formativne“ godine u njoj proveo. Mjesto rođenja se ne može birati, ali ono, baš kao i ostalo što nisi birao, daje podsvjesni takt i damar životu, i zato ga osjećaš svojim, iako ti možda ni tamo nije udobno jer si pomalo naopak.

Uostalom, i moj rodni grad i ja smo se dramatično promijenili tokom proteklih decenija. Ne znam da li smo i koliko više uopšte „svoji“.

Život me je napravio cinikom. Iskustvo me je naučilo da svijet jednako pripada i dobrima i lošima, i hitlerima i gandijima i da je samo pitanje ukusa epohe to što hitleri sebe predstavljaju kao gandije, za šta im je obično potrebno da gandije predstave kao hitlere. Svijet se možda može mijenjati – što je dato samo odabranima koji znaju s Istorijom zborit’ – ali se popraviti ne može.

Sve ovo gore izrečeno objašnjava kako Cetinje i ja funkcionišemo zajedno, bez jakih emocija i potrebe da se mnogo prilagođavamo jedno drugom i na to trošimo vrijeme i energiju. Ono je bilo tu kad sam ja došao, ostaće tu i kad ja odem, i tako…guramo dalje u svojevrsnoj simbiozi, dok valja i dok treba.

Cetinje nije grad masovnih ubica, kao što nijedan grad to nije. Ogromna većina ljudi – to je, na kraju, opšte mjesto, osjećam se glupo dok to naglašavam – bori se sa životom kako zna, ali svakako neće nikoga ni ubiti niti nanijeti kakvo drugo zlo. To jednako važi za Cetinje kao i za bilo koji drugi grad.

Psihopata ima svuda i mogu da se „otkače“ u bilo kom trenutku i bilo gdje. Određeni procenat ljudske populacije pripada psihopatskom i/ili sociopatskom tipu ličnosti i tu se ne može ništa, takve ih daju Bog i priroda. Pogodne društvene okolnosti čine da oni prožive život ne počinivši neko veće zlo, nepogodne, pak, mogu biti okidač za užase poput ovog kome svjedočimo.

Ipak, ne može da se ne primijeti da su se dva takva slučaja desila u roku od dvije i po godine, u mjestu koje ima 10 000 stanovnika. Na Cetinju, navodno, postoji 120 registrovanih pripadnika kriminalnih klanova, dok je u 6-7 puta brojnijem Nikšiću, koji takođe ne važi za mirno mjesto, taj broj, navodno, oko 500.
Razumno je vjerovati da postoji neki problem i na nivou mikrosredine, pored onih na opštem društvenom planu. Cetinjani, ako žele dobro sebi i svojima, ne bi trebalo da okreću glavu od toga.
Tu je od marginalnog značaja da li se neko time naslađuje ili ne, iako je to posebno ružno, pa i odvratno- čekati priliku da nekome skočiš na leđa ili mu držiš lekcije kad ga zadesi tragedija.

Ako posmatramo po analogiji sa porodicom čiji član ima problem sa, recimo, zavisnošću od alkohola ili droge, problem neće nestati ako se bude prebrojavalo ko se od komšija naslađuje porodičnom nevoljom, a ko istu ožali. Može se, dakako, i negirati da problem uopšte postoji i da su komšije krive što kleveću i podmeću, ali se poricanjem problem ne ukida.

Tu ću stati sa savjetovanjem, ne volim da stojim sa strane i solim pamet. Vidim već da se ni iz ove tragedije ništa naučiti neće, nastaviće se po starom čim vrijeme nabaca svoj poslovični ruzmarin, snjegove i šaš. Oni koji su izgubili najbliže se nikad neće oporaviti, ostali će, poslije prvog šoka, opet shvatiti da tuđi bol i ne boli toliko, lešinari će lešinariti i sve će opet biti kako je i bilo. Sve što mogu da kažem je: vječni pokoj dušama mrtvih, laka zemlja nevinoj djeci čija me je smrt posebno pogodila zato što sam i sam otac.

Ono o čemu se treba ponešto reći jesu: uzroci, rešenja i odgovornost. Tu će nas svi – i vlast i NVO zvezde granta i mediji i svi mogući lešinari – zdušno zavoditi za Goleš planinu.

Halabuka, optužbe i protiovptužbe su, protivno svakom pijetetu, već preplavile javni prostor; svi imaju brza, jednostavna i savršeno pogrešna rešenja.

Sve će se raditi samo da se ne bi čula jedna rečenica koja glasi: ubija nas ovakvo društvo.
Mi živimo u skoro pa ogoljenom darvinizmu, društvu borbe za opstanak u kojoj ratujemo svi protiv svih. Novac je jedina vrijednost koja se poštuje, jedini kriterijum po kome se uspostavlja društvena hijerarhija. On nam otvara sva vrata, on nam omogućava da zadovoljimo sve nagone, posebno one najniže. Sve je dozvoljeno da se novca dokopamo, bez njega smo autsajderi i gubitnici.

Solidarnost ne samo da ne postoji, već je i prokazana. Svako za sebe, ako nemaš, nesposoban si, crkni, ko te šiša. Egzistencijalna nesigurnost i velike i sve veće socioekonomske razlike pune čašu trpljenja, polako ali sigurno. Tenzije u društvu se koriste i njeguju – perfidno i smišljeno – jer su dobre za održavanje poslovnog modela politike kao biznisa nad biznisima . Demokratija uvažava teletabisa kao političkog činioca, a ovaj „radi“ na raspoloženje i vajdicu (ne na racio koji mu je nedostupan jer on za njega ne posjeduje odgovarajući hardver), pa mu se i daje odgovarajuće „gorivo“.

Da nema ventila u vidu iseljavanja koje je dostiglo razmjere masovnog, da smo u ovom stanju društva i pojedinca zatvoreni kao što smo bili devedesetih godina prošlog vijeka, mi bismo se ubijali svakodnevno.

Ukratko: ovo društvo efikasno pretvara čovjeka u svinju, onda svinju uvaži i ne treba nikoga da iznenadi što svinja radi jedino što zna: svinjarije.

U takvim okolnostima oni kojima je Bog dao tanko trpilo lako pucaju. Njihova psihopatija bi nesporno postojala i u boljem društvu, ali ne bi se ispoljila, makar ne u ekstremnim oblicima.

I, ko je kriv?

Govore nam da živimo u nasilnom društvu, a u stvari je tačno da živimo u društvu koje nikad nije bilo osjetljivije na nasilje. Maltene svaka školska tuča razlog je za televizijsku emisiju, sa pripadajućim lamentiranjem i nepodnošljivom moralnom panikom, svako „pi.karanje“ razlog za prekršajnu kaznu i privatnu tužbu. U doba mog djetinjstva školske i kafanske tuče su bile maltene svakodnevne i niko se nije zbog njih naročito uzbuđivao. To se, možda olako, smatralo dijelom odrastanja i obukom za stvarni život.

Hajde da iskažemo i tu polit-nekorektnu „tajnu“: nasilje je imanentno ljudskoj vrsti. Može se i to poreći, ali se ne može ukinuti – biologija će uvijek na kraju nadvladati ideologiju. Nije to lijepo, ali je tu i neće otići samo zato što nam se ne sviđa. E, sad, i ovako se kaže: pritisnuto jače, jače i odskače. Kad se zatvori ventil „malih“ nasilja, pritisak u loncu raste, pa ćete na kraju dobiti jedno veliko.
Dok je bilo tuča „na šake“, nije bilo ovakvih užasa ili ih je bilo manje. Onda smo te tuče počeli da shvatamo preozbiljno, uhvatili se u koštac sa njima i stvarno smo ih eliminisali; nikad ih manje bilo nije. Dobili smo društvo bez nasilja. Sa pokojim masakrom, s vremena na vrijeme.
Uzgred budi rečeno, ova „nenasilna“ društva imaju veliki problem sa natalitetom. Kad se ubije testosteron, ubija se nasilje, ali i rađanje. Život tako radi i ne uvažava boli naše osjetljive duše.

Odavno smo već dio procesa koji će ishoditi izrastanjem djece odgajane na agendama „nenasilnog“ društva, kojima će svaka ćuška ili prolazna modrica ili ružna riječ biti predstavljene kao propast svijeta. Biće to veoma opasna kombinacija nasilnika i plačipi.ke, nespremna da išta otrpi, zdravo spremna da druge povrijedi. Šta mislite, kako će to izgledati? Hoće li u takvom „nenasilnom“ društvu biti manje ili više ovakvih užasa?

Ima li još krivaca? Ima.
Oružje, podrazumijeva se.
Po tvrdnjama nadležnih, masakr na Cetinju je počinjen nelegalnim oružjem. Šta će država da uradi? Da pritisne vlasnike legalnog oružja, naravno. Da i ono malo šanse da se sami odbranite dodatno smanji. Braniće nas država putem policije. Ako je na vrijeme pozovemo, damo joj tačnu adresu, ako policajaca bude dovoljno, ako ne budu na drugom zadatku, ako budu imali kola i goriva u njima…

Ne volim oružje, ne palim se na njega, ne želim da ga imam i ne volim da razmišljam o tome šta bi bilo da je bilo, ali ponavljano mi se nameće pitanje kako bi se sve završilo da je u kafani u šanku ili za nekim stolom bio pokoji, makar i nelegalni, pištolj.
U ono „užasno“, totalitarno, komunističko vrijeme, pištolj se mogao legalno ne samo držati, nego i nositi. Morala se posjedovati odgovarajuća dozvola i oružje se nije smjelo otvoreno nositi, osim ukoliko ste uniformisani pripadnik vojske, policije, stražarske službe… Nošenje oružja bez dozvole je bio prekršaj koji se kažnjavao novčano, rijetko kratkotrajnim zatvorom.
Danas, u demokratiji i „slobodi“, nošenje oružja je potpuno zabranjeno, a posjedovanje bez dozvole je krivično djelo za koje se može zaglaviti ozbiljan zatvor.
I, kad je bilo više masakara? Onda ili sad?
Razoružavanjem ljudi se neće postići ništa. Kriminalci – mnogi među njima su teške psihopate i sociopate – neće odustati od nošenja oružja niti će za to tražiti dozvolu.

Šta nam naše mudre glave, često priključene na eksterni server iz koga dobijaju pamet i grantove, nude kao rešenje? Varijacije su brojne, ali se sve mogu, manje ili više precizno, svesti na to da nam je potrebno više policije i više psihijatrije.
Pogrešnije ne može.

Ni policija ni psihijatrija nisu formatirane da zločine sprečavaju. Nije to ničija greška, to prosto tako radi. Policija i psihijatrija se bave posljedicama, tek kad se stvari dese (sve se vrti oko Zapisnika, koji je alfa i omega policijskog posla, ako je vjerovati Pekićevom pukovniku Štajnbreheru iz „Kako upokojiti vampira“).

Od policije se traži preventivno djelovanje. Opasno je od velike državne batine, od jedne represivne ustanove, što policija jeste i ništa drugo nije, tražiti da prevenira zločin. Čime ona to može da učini? Preventivnim maltretiranjem i preventivnim zatvaranjem ljudi koji bi MOGLI da počine zločin, iako ga NISU počinili? Koliko znam, samo je jedan krivični zakonik dozvoljavao da se hapse ljudi i šalju u zatvor ako se procijeni da bi MOGLI da počine kazneno djelo, iako to NISU objektivno i učinili. Zakonik Staljinovog SSSR.

Sa psihijatrijom vam je kao i s policijom. Preventivna prisilna hospitalizacija se ne razlikuje mnogo od preventivnog zatvora.

A kad jednom otvorite ta vrata, nikad se više zatvoriti neće. Policija će shvatiti da tako može da sprečava i druga krivična djela, npr. silovanja. Neumoljiva policijska logika, kad jednom stupi u rad, neće se zaustavljati: imaš „alat“ – znači možeš da počiniš silovanje. Dovoljno da te sklonimo sa ulice. To što nisi nikoga zaista silovao niti si pokušao, nije od nekog značaja.

Da li mislite da na pozicijama moći nema onih kojima ne ide voda na usta zbog ovolikih mogućnosti (zlo)upotrebe policije i psihijatrije? Nije da je jedan disident završio u zatvoru ili ludnici, onda kad je to vlastima bilo zgodno.

Neka ne zavaravaju plemenite pobude, znamo čime je popločan put u pakao. Svaka diktatura je uspostavljena zbog plemenitih pobuda – spas države je jedna od omiljenih, ali ima i drugih – i svaka je, eto, nekako nastavila da traje i pošto bi razlog zbog kog je uvedena nestao.

Prevenciju policija sprovodi radeći svoj posao i to je dovoljno, samo što se to preventivno djelovanje ne vidi i ne može mjeriti. Isto važi i za psihijatriju.

Oduzimanje pištolja karijernom kriminalcu prilikom racije je možda spriječilo neko ubistvo, ali da li zaista jeste, ne možemo znati.

I ovo je važno imati na umu: kakvo je društvo, takva je i policija, i zdravstvo i kultura… Očekivati da policija u jednom darvinističkom, razorenom društvu ne bude i sama darvinistička je budalasto.

Samo promjene u bazi društva, samo uspostavljanje društvenog poretka koji može da obezbijedi sigurnost i solidarnost može da spriječi da se ovo dešava ili da se dešava ovoliko često. A to „naše“ elite i naši stvarni gospodari ne žele. Njima smo potrebni baš ovakvi.

Na kraju: hoćemo odgovornost.
Čiju i zbog čega?
Da bi odgovornost imala smisla, mora se imati konkretan predmet odgovornosti: ko i za šta odgovara. U suprotnom, to sve liči na ritualno polaganje žrtve da bi se umilostivili bogovi, a u stvari da bi vrač umirio nezadovoljno pleme i kupio neko vrijeme da stabilizuje poredak, što mu je nasišna potreba ako ne želi da i sam bude žrtvovan.

Da li je bezbjednosni sektor zakazao? Moram reći da ne znam, prosto se u to ne razumijem. Da li je, npr., devet policajaca u smjeni mnogo ili malo za grad od desetak hiljada stanovnika? Šta su kriterijumi dovoljnosti, kako se ona određuje? Da li je šest sati potjere za ubicom previše vremena u datim okolnostima? Ne mogu to znati nikako.

Ne znaju to ni ovi što vrište tražeći odgovornost od ministra, direktora policije, koga li već… Njima treba žrtveno jagnje, neki Pedro koji će da visi, da zadovolji potrebu rulje za krivcem, a ne pravdu ili, makar, društvenu pristojnost.

Da ponovim: ovakvo društvo ubija.
To se ne može izmijeniti nijednom ministarskom ili direktorskom političkom glavom. Mada, dobro je za kamuflažu. Društvo će ozdraviti ako Marka smijeni Janko? Ne da neće već, naprotiv, Janko će da smijeni Marka baš da se društvo ne bi moralo da se mijenja, da bi ostalo ovako.

Možda se zato i ovako histerično traži ministarov politički skalp.
Da se razumijemo: ne dajem pet para hoće li narečeni skalp masa i dobiti, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što u politici, za razliku od stvarnog života, jedan te isti Pedro može biti obješen beskonačno mnogo puta i opet vaskrsnuti, to mu je čak i u opisu posla.

Ja samo odbijam da prihvatim da to išta zaista rešava.

To bi bilo to. Rekao sam, a možda nije trebalo. Praštajte ako sam pretjerao i koga u neznanju uvrijedio.

Sad me čeka životno važan posao: da smislim kako da moja porodica i ja budemo što dalje u momentu kad se pojavi treći.
Nažalost, ne vidim razlog da vjerujem da se treći neće pojaviti.

Izvor: Fejsbuk