I Milo je, ponekad, u pravu!

Piše: Jovan Lakićević

Poslednjih dana, uoči nikšićkih izbora, Poglavnik se nanovo ustremio na Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu,  kao glavne protagoniste velikosrpskog nacionalizma i kočničare  još uvijek nevidljivog crnorskog progresa iz vremena njegove vladavine, bez obzira šta se pod tim podrazumijeva! Pominjati i održavati takvke nebuloze,  mogu samo oni  kojima je kvocijent inteligencije  na nivou statističke greške! Da budem iskren, ponekad mi ke žao tužnih birača DPS.

U međuvremenu smo čuli od novokomponovanog političara Dake da je aktuelni premijer  „tu gdje je, zahvaljujući  njemu“, čime je,  da ponovim to još jednom na ovom Portalu, skinuo hipoteku  sa vrha Mitropolije za ovo najblaže rečeno,  čudno kadriranje!  U međuvremenu smo od Premijera čuli da on, svojevremeno, da je  tada bio Premijer, ne bi priznao amputaciju Kosmeta od Srbije… Ali je njenim izvođačima taj čin nedavno, onako „protokolarno“ čestitao! (Takva sramota  ili, tačnije, bratska izdaja se, nažalost  – ne zaboravlja!)

Dakle, Premijeru se omaklo, mislim na onaj postizborni Sporazum kojim se zakiva priznanje Kosmeta, baš kao i spomenuta čestitka. Kao što se URI nedavno  „omaklo“  obraćanje Ustavnom sudu da ocijeni tek usvojeni zakon  o razbijanju Pravoslavlja! Kome vi to pričate, gospodo? Da nije bilo one apstinencije poslanika Adžića u vrijeme glasanja u Skupštini, možda bi vam neko i povjerovao! Ovako… Vi ste to, zaboga, uradili kako biste  to jedino vaše  postizborno čedo, a „naročito član 12“- pritvdili! Nije nego!

No, da se vratimo Poglavniku i njegovim opsjenama, odnosno priviđenjima. Našli su se, i Srbija i SPC, na Milovom tapetu ponovo u času kad sam  na ovom Portalu mislio da postavim  jedno ozbiljno i suvislo  pitanje: dokle će se Srbija snebivati da makar odgovori na slične a neprestane, bestijalne optužbe iz Podgorice?

Dobro (nije dobro!) što Srbija nije ni na koji način pomogla nama koji smo se tome žestoko protivili, prilikom prisilnog i pokradenog referenduma o odvajanju Crne Gore od Srbije,  Ali Srbija, ni prije, ni poslije ovog, sa strane iznuđenog čina, koji nam istorija neće oprostiti, baš ništa nije učinila prilikom bilo kojih izbora , makar da ohrabri one mučenike  koji uprkos svemu,  iz krštenice nijesu izbrisali svoju  pravu nacionalnost!

Nadam se da mi kolege na ovom Portalu neće zamjeriti, što ću ovo uzgred pomenuti, a tiče se pomoći iz Beograda.  Kad sam, prije korone, svratio u Srpsku kuću kod mog prijatelja, nekad ( a i danas) sjajnog novinara i pjesnika Emila Labudovića, direktora spomenute ustanove, pili smo kafu koju je sekretarica donijela  od  svoje kuće! Para nije bilo ni za kafu, a kamo li za plate!

Kad sam nešto prije toga  Momčilu Vuksanoviću, predsjedniku Srpskog nacionalnog savjeta, predložio da pošalje snimatelja i tonca do Starog Broda na Drini, gdje su ustaše-muslimani, u zimu 42. zvjerski pobili više od  6.000 srpskih civila, čuo sam odgovor koji me je zapanjio:  „Mi smo pred gašenjem, i Srpskog Radija i Televizije… Nema pomoći niotkud.“

Hoću da  vjerujem da  su se prilike u međuvremenu promijenile. Ali ovako je bilo koliko juče.

Ne znam da li je Poglavnik možda mislio na pomoć Srbije  prilikom pretposlednjih izbora,  kada ih je, zahvaljujući Migovim i drugim kovertama i bezočnom krađom, a ponajviše insceniranom „državnom udaru“, za dlaku dobio. Nešto je tu Srbija pomagala, ali ne znam kome… Zahvaljujući Milovim kadrovima u službama bezbjednosti,  Srbima u Crnoj Gori zacijelo – nije!

Ne znam, takođe, da li je Poglavnik, govoreći o „neprijateljskoj“ pomoći iz Srbije, mislio i na angažman nekih „njenih“ glasila, recimo  TV „Pinka“ i „Informera“, pod instruktažom čuvenog i neizbježnog Bebe, godinama unazad, koji su uz izdašnu pripomoć  anacionalne Televizije, „Vijesti“, „Monitora“ da ne spominjem druge, manje značajne asistente kojisu  dali najveći doprinos nečasnom  poduhvatu rasrbljavanja Crne Gore…

Dakle, ne znam dosta toga, ali znam da je napravljena nemjerljiva šteta novim generacijama. Biće potrebne, ne godine, nego decenije, da se Crna Gora detoksinira od lažne istorije i stvorene bratomržnje i srbomržnje… Mnoge mlade duše su ispunjene kiptećim otrovom. Dovoljno je vidjeti cetinjske i druge „komite“…Oni su, eto, i danas spremni da se bore protiv mrskog fašizma, koga odavno nema ni u Španiji, ni u Italiji, ni u Njemačkoj (ne znam gdje ga vide u  njihovoj postojbini) i protiv neizbježnih četnika!

Biblijskih litija , u kojima je, pored ostalog, obožen  dobar dio  izgubljenog i posrnulog naroda, odavno nema, ali se Poglavniku izgleda i dalje priviđaju! On ne propušta priliku da uz optužbe, upućene Beogradu i Srbiji, pridruži i one na račun Srpske pravoslavne crkve.  Bez obzira na to što se niko iz Crkve, kad je riječe o politici, mjesecima ne oglašaca! Aman čovječe, hoću reći –  Poglavniče, počini malo!  Kako to Crkva ugrožava suverenitet CG kad, koliko znam, niko od njenih čelnika poslednjih godina  nije ni  pomenuo ponovno ujedinjenje sa Srbijom!

Po srijedi je, rekao bih, podsvjesna muka.  Rat sa Crkvom, odnosno sa Bogom , završen je – neuspješno. A to je trebalo da bude kruna u stvaranju novog nacionalnog identiteta, ma šta to značilo.

„Džaba ti poso, ako ne protjeraš  sveštenstvo SPC iz Crne Gore“, rekao je Gospodaru jedan od njegovih savjetnika iz kuće Guvernadurovića sa Njeguša prije nekoliko godina. Nijesam mogao da vjerujem da to gledam i slušam sa ekrana  TV Podgorice, ali ću se, kao i mnogi, nažalost , vrlo brzo uvjeriti da se po toj instruktaži radi kako bi se CG što prije stavila pod latinsku kapu!  Smatralo se, naravno, da su ostala identitetska pitanja manje-više dokrajčena, što nije daleko od istine.  Nedostajalo je samo brzometno unijaćenje, pa katoličenje!

Sa litijama sve se tumbe obrnulo.  I zbog toga je Poglavnik u pravu i treba ga razumjeti   kad počesto i mimo konteksta, kao onomad,  na nekoj TV, pominje SPC kao glavnog uzročnika propasti njegovog zauma i projekta! On to, doduše kaže drugim riječima, svrstavajući Crkvu među glavne protivnike njegove, ili, bolje rečeno, Sekuline Crne Gore.  Ali, znamo šta je govornik htio da kaže…

Pročitajte JOŠ:

Olako sudiš viteže Šehoviću