I ovo će proći

Piše: Emilo Labudović

„Sve će to, o, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…“, pjevao je svojevremno frontmen „Bijelog dugmeta“, Željko Bebek, sumirajući u tom neprolaznom stihu vanvremensku istinu o prolaznosti svega. I ovo će, dakle, proći jer, kako je to rekao Anštajn, „samo su svemir i ljudska glupost vječni i beskrajni“.

Suočeni sa pojavom svjetskih razmjera koja po uticaju na svekoliki život prijeti da nadmaši epidemiju „španske groznice“, mnogi se upinju da predvide njene efekte i posledice. Predviđanja se kreću od onih krajnje kataklizmičnih, koja podrazumijevaju privrednu recesiju, eksploziju nezaposlenosti, bijede i siromaštva, pa do onih optimističkijih, sa šansom za novi početak u svim sferama života. Ali, kako god da bude jedno je sasvim izvjesno: više ništa neće biti kao prije.

Prije svega, čovječanstvo, u globalu i pojedinačno, makar za trenutak, suočilo se samo sa sobom. Sa svojim zabludama, frustracijama, pogrešnim izborima, prioritetima… Pale su mnoge maske globalizacije, neoliberalne ekonomske megalomanije, potrošačke groznice i samodovoljnosti. Pokazalo se koliko su i najmoćnije zemlje ranjive i bespomoćne, koliko i nesagledivi ekonomski potencijal nekad nije dovoljan, kako ni vojna premoć ne znači ništa jer ne može se atomskom bombom i „tomahavkom“ na virus. Svijet je, liše par časnih izuzetaka, demonstrirao neviđenu sebičnost, mnoga partnerstva, savezi i „tradicionalna prijateljstva“ pala su na ispitu zvanom „maske, rukavice, respiratori… „.

Predahnula je i planeta Zemlja. Kažu da se iz svemira opet vidi njeno plavetnilo. U Indiji, Kini, Americi opet vide nebo i dišu punim plućima, priroda je opet prevagnula u odnosu na postindustrijski košmar koji je čovjek napravio.

I sam čovjek se sreo sa sobom i zastao u besomučnoj trci sa životom. Uvidio je koliko je lažan sjaj kojim je okružen i zaslijepljen, koliko su trivijalni mnogi ciljevi kojima teži, često ne pitajući za cijenu.

„Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokijnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže koja prezire sadržaj“, zapisao je čuveni urugvajski pisac Eduardo Galeano. Vrijeme korone je ovu misao učinilo još životnijom i istinitijom. A u tradiciji Cigana (meni je nekako ovaj termin mnogo bliži i topliji od onoga Rom) ima poslovica koja glasi: „Ko kupuje i gomila ono što mu ne treba, prodavaće jednom ono što mu treba“. Prevedeno na jezik ovog vremena, reklo bi se da u životu svake ljudske generacije naiđe vrijeme kad su malo brašna, soli, kvasca i vode, uz malo sloge i ljubavi, važniji od mercedesa, vile na moru, „roleksa“ na ruci i računa u banci. Nevolja je samo u tome što se ovi znakovi vremena ili kasno uoče i shvate ili se brzo zaboravljaju.

Ovo vrijeme korone, izolacije, vrijeme masovnog umiranja, sebičnosti gramzivosti i sveopšte otuđenosti ponovo opominje. I pruža šansu da se nešto i nauči, zar ne? I da, u crkvi svoga srca, kleknemo pred oltar svoje savjesti, potražimo Boga u sebi i da zajedno sa njim vaskrsnemo ljudskiji, čistiji, pametniji…

Hristos voskrese – vaistinu voskrese!!!

Srećan Vaskrs!!!!