I Sizif je bio Srbin

Piše: Emilo Labudović

Znam da te muči to pitanje, ali, vjeruj mi, mene više muče mogući odgovori. Rado bih ti odgovorio, ali se bojim da prvo odgovorim sebi jer slutim da bi odgovor mogao biti poražavajući. Jer, ogledalo istine često nije ono iz bajke koje kraljici šapuće kako od nje nema ljepše.

Ako je za utjehu, stvar se uvijek može posmatrati iz onog čuvenog filozofskog rakursa po kojem čaša može biti i do pola puna i do pola prazna, što čini temeljnu razliku između optimista i pesimista, ali iskrenost, prema sebi prije svega, nalaže da se ova naša čaša prihvati kao poluprazna.

Pitaš me da li sam i koliko zadovoljan ishodom izbora u Herceg Novom i u koju od pomenutih „čaša“ bih smjestio njihov reultat? Iskren da budem – ne znam. Svi su se samoproglasili pobjednicima, podastiru brojke kao dokaz, a epitet poraženog rezervisan je uvijek za one „druge“. Brojke su neumoljive i jasne jedino kada je riječ o ukupnom rezultatu vlasti i opozicije i govore da se DPS spustio za još jedan stepenik u procesu definitivnog silaska sa vrha političke piramide u Crnoj Gori. Sve drugo može da se tumači i ovako i onako, a zanimljivo je da se sa brojnih adresa gubitnikom proglašava i jedan od aktera iz pobjedničke grupacije. Rezultat Demokratskog fronta maltene se poredi sa sunovratom silazećeg DPS i to se, bez zazora, smatra još jednom „pobjedom proevropskog puta Crne Gore nad klerofašističkim snagama pod uticajem centra političke moći iz okruženja“! Mada je nezahvalno i teorijski neprihvatljivo porediti rezultate lokalnih i izbora na državnom nivou, po kojima je DF i pobjednik i gubitnik, činjenica je da odnos ova dva rezultata pokazuje strmoglav pad „lokalaca“ u odnosu na „republikance“.

Objašnjenje mogućih razloga za ovakav odnos može se obrazlagati na razne načine, ali sva naučno – teorijska metodologija na koju me kao politikokoga upućuješ nemoćna je pred činjenicom da je, u navodno, najsrpskijem gradu na crnogorskom primorju jedina, i faktički i nominalno, srpska partija koja čini okosnicu DF – Nova srpska demokratija, prepolovila lokalnu podršku. Jedino što mi djeluje logično, mada je u politici logika često na gubitku, jeste da su se neki Srbi, izgleda, umorili, odustali i promijenili tabor. Međutim, ono što takođe izmiče elementarnoj logici jeste činjenica da do „presipanja“ prosrpskih glasova nije došlo iz jednog u drugi srpski birački tabor jer je, ponavljam ti, Nova srpska demokratija, srpska nominalno i faktički, bila jedina učesnica hercegnovskih izbora. Onda se kao jedini logički moguć (mada, rekoh ti, politika i logika često ne idu ruku pod ruku) zaključak nameće ovaj: ili Nova srpska demokratija, a sa njom i Front u cjelini, više nijesu dovoljno „srpski“ ili je nekim Srbima dojadilo da to budu i dalje pa su odustali.

Istorija srpskog „odustajanja“ seže daleko u našu prošlost. Još od Kosova i Brankovića, spisak „brankovića“ je dug toliko da bi bile nophodne stranice i stranice da se obuhvati. I novija istorija srpskog naroda u Crnoj Gori krcata je primjerima tog bjekstva od sebe samog. Na prvom mjestu je, svakako, kolektivno „bjekstvo“ skoro pola Crne Gore od vlastitog porijekla, istorije, rodoslova, jezika, kulture, vjere, a onda se nižu egzemplari „dičnih Srba“ koji su „okrenuli ćurak naopako: od Novaka Kilibarde do najnovijih „podvižnika“ čijim imenima ne bih da kaljam ovo pismo. Podsjetiću te, opet, na riječi Dragoša Kalajića da „ne može svako da bude Srbin“, a dodaću ti i one moje da, kad bi to bilo lako i kad bi se isplatilo, nas ne bi ni zapalo. Ali, moramo se u ovom trenutku zapitati od čega to ovdašnji Srbi odustaju. Da su se i da smo se umorili – jesmo. Decenije uzaludne borbe, odricanja, trpljenja, progona, ponižavanja i na kamenu bi ostavile traga a kamoli na ranjivoj ljudskoj duši, i to je, opet ću se pozvati na Kalajića, „ljudski razumljivo i oprostivo“! Ali, postoje amaneti i obaveze od kojih nema odustajanja, trgovine i pogađanja makar i po cijenu života.
Mogu li se sadašnje generacije Srba u Crnoj Gori, pa i oni hercegnovski, odreći obaveze da se poništi sramno priznanje Tačijeve države na svetoj kosmetskoj zemlji?

Može li se i smije li se odustati od preispitivanja odluke o ulasku u NATO, bez obzira na njenu navodno dvadesetogodišnju „obaveznost“? Može li se baciti koplje u trnje i pitanje ravnopravnosti srpskog jezika ostaviti po strani? Smije li se i da li je srpski ćutati pred činjenicom da se uporno nastoje izjednačiti kanonska Crkva sa udbaškom tvorevinom iz cetinjskog Centra bezbjednosti? Može li se i smije li se odustati od borbe za elementarno ravnopravan status naroda koji je, ako ne više a ono makar koliko i drugi, stvarao ovu državu? Popis sličnih pitanja koja su „sveto pismo“ Srba u Crnoj Gori potrajao bi taman do predstojećeg popisa stanovništva sa kojim se, pod raznim izgovorima, još uvijek oklijeva. A sva ova „srpska pitanja“ neotuđiva su agenda Nove srpske demokratije i Demokratskog fronta i, ako ne više a ono su makar jednako važna koliko i asfaltiranje nekog sokaka, uređenja parkinga ili bilo kojeg „lokalnog“ problema. Pogotovo u gradu koji na sva zvona zvoni da je najsrpskiji na moru.

Ali, da se vratimo početku i pitanju gdje su se „utopile“ hiljade srpskih glasova u Herceg Novom, tim prije što druge srpske stranke tamo nije ni bilo? Otišli su onima koji se nikad nijesu decidno i nedvosmisleno izjasnili ni o jednom od prethodnih pitanja. Onima koji su u svim kriznim situacijama, kad su se lomila koplja (i glave), „ mudro“ ostajali na galeriji i čekali ishod. Onima koji se i pisano obavezaše da ni prstom neće dirnuti Milovo i Miraševo antisrpsko nasleđe. Onima koji ni danas nemaju onu stvar da vrate ambasadora Srbije, protjeranog na bruku i sramotu vjekovnih odnosa dvije bratske države. Onima koji već obiđoše pola Evrope ali im Beograd još uvijek izmiče kao da je negdje na Kamčatki. Onima koji bi „prigrlili“ Srbiju ali samo pod uslovom da joj oni izaberu predsjednika. Onima koji će koliko sjutra poslati vojnike da, valjda, pojačaju onaj najavljeni hrvatski kontigent na Kosovu. Onima koji danonoćno zovu turiste iz Rusije a državu im sankcijama bodu pravo u oči.

Izgovori tipa „dosta nam je ovih ili onih likova i pojedinaca“ suviše je providan jer se u politici opredjeljuje prema ciljevima i programima. Osim toga, ni ovi drugi, prihvatljiviji, nijesu baš od juče, a i prethodno iskustvo sa „mladim i pametnim“ ozbiljno upozorava. Kao da mladih i pametnih, poput Marka Kovačevića, kadrih stati pred svaki izazov, nema u Novoj i Frontu. Takođe, samoobmana je, i to žestoka, mantra kako sve treba istrpjeti samo „da se Milo ne vrati“ jer niti je Milo kud išao niti se može više vratiti. Njegovo je definitivno prošlo. Ništa manje samozavaravajuće je i skrivanje iza navodne volje Crkve i njene podrške ovima i onima. Crkva nijesu pojedinci koji govore u njeno ime a, uostalom, treba se sjetiti 1997. i Milove inauguracije pa se uvjeriti da između Crkve i politike (a i obrnuto) ne stoji baš uvijek znak jednakosti. I, u konačnom, postoje pitanja i vrijeme za njihove odgovore koja su iznad prilika, pojedinaca, stranaka i opcija, a „srpsko pitanje“ na Balkanu, pa i u Crnoj Gori, nije ni makar načeto a kamoli riješeno.
Znam da će mi se baš moji Srbi nagoniti mile majke zbog ovih redova, ali nije srpski ćutati o nečemu što se ne smije prećutati. Ne može se ostati nijem i ideferentan pred činjenicom da se, ne samo u redovima DPS i njegovih trabanata već i među navodnim Srbima, svaki izgubljeni glas Nove i Fronta dočekje kao „pobjeda“ koja nadomješta sve njihove poraze.

Ali, kao što ti rekoh, nije lako i nikad nije bilo lako biti Srbin i sve mi se čini da je onaj Sizif bio neki naš pradaleki predak. Pa, onda, sine, kamen u ruke i opet uz brdo jer nas je to zapalo i to nam je suđeno. A onima koji su se umorili i odustali, koji bi ili da više nijesu Srbi ili da su „drugoSrbi“, srećan put i hvala im. Da nije njih, pametnih, snalažljivih i prilagodljivih, kako bi smo mi, ovako neznaveni a tvrdoglavi i istrajni, znali kako je teško a opet tako divno biti Srbin, trajati i istrajati.