Ide Zdravko Lajkovačkom prugom

Piše: Emilo Labudović

Nekad davno (Bože, kako vrijeme leti), dok se bivša „Juga“ još uvijek opraštala od „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, bilo je ne mali broj onih koji su svoju neutješenost iskazivali tako što su mu na grob išli – pješke. Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana… bivši partizani, udarnici, trudbenici (i pokoji student) šipčili su danima i danima, praćeni novinarima, tv – ekipama i zadivljenim narodom, noseći na svojim otežalim nogama svu ljubav i svu tugu prema najvećem od najvećih. Bilo ih je i iz Crne Gore, možda, „po glavi stanovnika“, više nego iz svih ostalih „zbratimljenih“ republika i pokrajina. Ne pamtim više (davno to bješe) koliko im je dana trebalo do „Kuće cveća“ ali, s obzirom da je do Beograda, starim putevima, oko 500 kilometara, manje – više, bilo je to putovanje za poderati i troja opanaka.

Ali, koliko god da su putovali to ni izbliza nije trajalo koliko traje „beogradsko putovanje“ premijera Krivokapića. On će, makar su tako najavili mediji, u Beograd stići kroz neki dan ili, računato mu glede mandata, poslije nešto više od godine dana. Da je Beograd daleko – daleko je (makar dok ga ne „približimo“ autoputem, a to će, sva je prilika, potrajati), ali, da je makar za metar, bliži je od brojnih destinacija koje je premijer dosad pohodio. Ako ne od Brisela, a ono od Tokija pogotovo. Ukoliko se ne računa onaj nenadani predvečernji let u funkciji zbunjivanja Patrijarha i Sinoda SPC oko (ne)potpisivanja Temeljnog ugovora, premijeru se prosto nije dalo da posjeti Beograd. A imalo se kad, imalo je i potrebe, imalo je i prilike, ali premijer nikako da uhvati malo vremena i skokne do Beograda. Makar da posjeti polovinu familije koja se, uprkos nikad dokazanim prijetnjama, udobno situirala u „neprijateljskom, mrskom i okupatorskom Beogradu“.

Više je nego očigledno da „evropski put“ Crne Gore ne vodi preko Beograda, i to je legitimno. Koliko je pametno i cjelishodno – drugo je pitanje. Prečica do „obećane zemlje“, još je očiglednije, vodi preko Zagreba, a i preko Prištine je, izgleda, bliže. Međutim, budući „demohrišćanin“ Zdravko zaboravlja da je „izabranom“ narodu (a Crna Gora je, kažu, „izabrana“ da bude prva) trebalo četrdeset godina da stigne u „obećanu zemlju“! Ali, reklo bi se, i to je najčvršći argument u prilog njene nezavisnosti i demokratije, da je neotuđivo pravo svake države da bira svoje međunarodne puteve i destinacije. Crna Gora je, tvrde njeni bivši i sadašnji čelnici, i nezavisna i demokratska. I to do mjere da su joj, kao „izabranoj“, izabrani i put i partneri, i pravac i odredište, i jasno stavljeno do znanja da ni po koju cijenu ne smije da skrene sa „izabranoga joj puta“ na koji se zaklela. Čak ni po cijenu vlastite štete. Sankcije Rusiji i netrpeljivost prema Srbiji su, i laici to jasno vide, mjere koje ništa dobrog niti su donijele niti mogu donijeti Crnoj Gori.  Ali, kad ste „izabrani“ – drugog puta bez gusala nema.

Ima, međutim, u toj logici nelogičnost kojoj se teško može naći pandan. Naime, ako su Srbija i Rusija crnogorski neprijatelji broj jedan, od kojih je štiti samo NATO kišobran, stoji istorijski potrvrđena istina da su, čak i u najžešćim sukobima, zaraćene strane pregovarale i pokušavale da mirnim sredstvima riješe bar neka sporna pitanja. Zato je bilo više nego logično da Moskva i Beograd budu prioritetne destinacije premijera i njegovih ministara. Ali, proizvodnja spoljnih neprijatelja kao opravdavajući razlog za domaće neuspjehe i budalaštine „izum“ je naslijeđen još od komunističke vlasti. A Srbija kao ključni „remetilački faktor“ na Balkanu prokazana je još iz vremena Austro – Ugarske, da bi tu floskulu, preciziranu u stav da je „agresivna srpska politika kriva za sve probleme na Balkanu“, Sekula Drljević „pozajmio“ od poglavnika Anta Pavelića i „uvezao“ u Crnu Goru. Tako je zemlja koja se kroz čitavu svoju istoriju uglavnom branila i tu odbranu plaćala najkrvavijom mogućom cijenom, žigosana kao agresor i kako tada tako i dan – danas. Tu mantru smo slušali više od dvije decenije a oni koji su se nadali da će se, sa promjenom vlasti, promijeniti i muzika grdno su se prevarili. Horovođe sa Zapada su i budućem demohrišćaninu, Zdravku, lupnuli štapićem po notnom stalku, a on je to, sva je prilika, doživio kao klepanje po ušima, i nastavio da, zajedno sa Mickejom, Radulovićem i družinom, guguče istu melodiju.

Nije potrebna neka posebna upućenost niti u domaće niti u međunarodne „okolnosti“ da bi se shvatilo zbog čega se budući demohrišćanin Zdravko, nakon godinu mandata, tek sada trucka „Lajkovačkom prugom“! A i za ovo hodočašće mu je, očigledno, dat mig iz Vašingtona kako bi se relatizovala direktna naredba da niko ko nije na spisku „podobnih“, tj. „izabranih“ ne smije ni priviritu u Vladu (DF), na ključna direktorska mjesta (Damjanović) ili, ne daj bože, u ambasadore (Aleksić, Nikčević, itd). Budući demohrišćanin a sada vrlo sumnjivi hrišćanin, Zdravko, očigledno u Beograd ide samo zbog toga da bi se reklo da je, eto, bio i tamo. Očekivati da će u razgovorima napraviti iole ozbiljan korak naprijed u saradnji sa Srbijom je više nego iluzirno, osim ako se pod tim „uspjehom“ ne smatra uobičajena diplomatska fraza kako su se „obje strane složile da treba raditi na unapređenju odnosa i saradnje dvije bratske države“! Pitanje prognanog ambasadora, minimuma diplomatskih odnosa bilo koje dvije zemlje, ostaće „u načelu“, „mini Šengen“ Zdravko ne smije ni da pomene, a sve drugo će morati da čeka neka druga (bolja) vremena. Sve dok gazde sa Zapada ne iskoriste i poslednje sredstvo za disciplinovanje Srbije i njeno odvraćanje od bilo kakve saradnje sa Rusijom i Kinom, daleka a Crnoj Gori (po mnogo čemu) tako bliska Rusija i (po svemu) najbliža Srbija, služiće kao strašila čije će sjenke biti „krive“ za sve domaće budalaštine, nesposobnost i neukost, a pogotovo za „nezavisno i suvereno“ klečanje pred Briselom i Vašingtonom. „Kurteša u Plav, Kurteša iz Plava“, lakonski bi definisala moja pokojna baba Zdravinovu odiseju Lajkovačkom prugom. Živi bili pa vidjeli, dodajem ja.