Idealni gubitnik

„Mu doslovno ne znači ništa.“ Mumonkan i zen koan

Čovjek nije pozvan da razmatra sopstveni položaj, prije bi trebalo da poput životinje radikalno, što će reći slobodno i ludo troši egzistenciju, ispod ravnodušnih zvijezda, nasred odsutnog okeana, da ga, dakle, troši široko, bespoštedno, lakrdijaški.

Ša fali, recimo, kravi, koja se, bezmalo, prema postojanju odnosi budistički; u ležernom hladu (u muzarinom salastom lotosu) zauvijek prežvaćući zaokruženu sudbinu, mirna i dokona, jedna velika mukača raspaljuje nam živce oboljele prilikom potrage za autentičnim!

Starost nam kazuje sve o projektu kojem smo se bez ostatka predali: ideje su bolovi koji su porodili san prema kojem biti čovjek još ima neko značenje.

Pa, ipak, budući savršeno, nepostojanje je prognalo atom iz sebe. Čisto ništa Jeste i Nije!

Da bi konačno našao mir, čovjek se mora rastvoriti u nemisaonu tvar; životinja teži jednom cilju, samoodržanju, ne i samoprevazilaženju. Ako prah nije utjeha, nebo je to još manje.

Šta fali, kako upitasmo, kravi, u odnosu na koju je svako biće (čak i ameba) – nešto odveć moralno…  Poznato je – u Indiji krava jeste biće nad bićima, velika mukača itd. Nisam siguran da li je Volt Vitmen ikada pjevao o kravi u sebi, ili sebe u kravi, taj, kako izazivački raspoložen Borhes reče, „megaloman, sin Menhetna, i iskupljivač.“ Zašto je, dođavola, i Volt morao biti dokraja opterećen identitetom, nije li baš on uvidio da je tijelo ništa drugo do proizvođač otpadi (tijelo je samo ono što se peruta, ne i ono što privlači i odbija, ostavimo se bludnog Versaja i Kamasutre, tijelo perutanjem nagoni da ga poreknemo preznojavanjem i mjaukanjem), a da je čovjek, kao njegov nosilac, samo duhovni i misaoni zagađivač univerzuma. I, čemu hvalospjevi na račun Prirode, koja ničim ne može biti dovršena, kojoj kao „kreaciji“ biva sasvim svejedno. Da, Priroda je ogromni, pritom patološki sisar!

Izvan anksioznosti, stanje je zahvaćeno suludom i izmišljenom hitnošću, saobraćaja, ljubavi, umiranja…; organizam čiji bioritam nije u skladu sa jesenjim popodnevom, predstavlja opasnost, i sve šta se s njim događa dijeli se na razmnožavanja i obožavanja civilizacije.

Međutim, to ne znači kako nas meditacije mogu izbaviti, štaviše: bez boljke, već smo oni koji dijele univerzalne lekcije zadojeni nekom podzemnom ambicijom. Tim prije, pojava koja nije sklona svakog trenutka od svega odustati, slučaj je koji se ravna sa energijom univerzuma, svejedno da li poseže za haiku ili nuklearnim rešenjem.

Nesvjestica može biti jedini naš kutak, ležeći položaj jedina aktivnost koja nas prevodi u prisutnost. U tome, na neki neobjašnjiv način, najlakše se može iscrpsti sav predodređen rezervoar radosti u takvom iščezavanju; zar ne volimo samo one majstore koji nas uče metodama iz zgasnuća; isprazni do nepovredljivog bledila, lepršamo kroz atmosferu kao mušica opsijednuta trakom zaokružene svjetlosti. Uostalom, poezija podržava samo ona raspoloženja u kojima gorimo svim krilcima– Mu!

Tragedija odbija iz razloga što, ipak, jeste i ostaje tek stvar i igra neotesanih karaktera. Šekspir nema mjere, u najbitnijim stvarima pokazuje se kao usiljen duh koji odmah prijeti upravljajući se krajnostima; što se tiče likova, tu računa na dobit koja se izvlači iz prostačke srčanosti: Romeo je najobičniji tupavko, Hamlet lucidnost lišena sadržaja, Magbet je mrlja krvi! Čak se i u sonetima dokazuje; ljubav je sakupljanje, a ne širenje… Međutim, svi se i u najmanjoj sitnici pokazujemo kao totalitarni duhovi, kao oni koji su spremni da gazduju, ne i da sanjare. Koliko je prijatnije boraviti u društvu neke malokrvne adolescentkinje, koja se iznutra jede u stidu, koja je najdalje od sklonosti za analitičkim pristupom. Više od filozofije, književnost je zatrovala naš naivni gen. Uopšte, umjetnost je krivac što ne uspijevamo biti religiozni, vapeći za „našim“ bićem i tražeći ga po svaku cijenu, što je izraz najdubljeg bogohuljenja. Ne razlikujem Vitmena od Siorana: jedan grli i grudima prisvaja svo plavetnilo, drugi rezonuje kroz ožiljke ukletih, očigledno zakinut izdvojene sudbine. Tako smo dogurali dotle da se i samo mjesto prebivališta računa kao akcentovanje na stilu! Poznajući (kao) sve izbliza, nije čudo što se pretvaramo u mumije; novi milenijum ne rađa naprednu, neo-generaciju, već vreće bez smisla za humor i spontano. Svaki napredak na ovaj način odvaja nas od božanstva, osim ako ne vjerujemo u sintetičko mlijeko Psihologije.

Duh je dužan da neprestano pita sebe koliko se gadi nad stvarima. Vitalnost je demonstracija prezira. Imati potrebu za drugim, osjećati se lagodno prilikom bilo kakvog razgovora, znak je da se palo u još dublji pakao; osamljenost posmatrača pruža utjehu i sklonište za vertikalnu žilu kucavicu. Ah, uobražavajući neki vanredan smisao, kojeg obično ukrašava najjeftinija doskočica, priklonili smo se porodici, politici, policiji i portalima… Nigdje se superiornije ne savladavaju stvari osim u tuđini; o čemu misli onaj na osuđeničkoj klupi, jeste pitanje na kome se može zasnovati životnija metafizika. Dosta o pojmovima, dajte ovamo jedno cerekanje koje je uvijek već na ivici da se strovali u bespredmetnu setu. Na kraju krajeva, samo onaj koji je nad ponorom ima pravo prigovoriti svemu, kako vlati trave tako i Bogu…

Jedan, dobro išiban životom, skoro tu negdje me pita: Geniji su izumrli?; možeš li zamisliti danas pojavu kakva je bila iskupljena u Mikelanđelu, ili Berniniju; da, to su bile oživljene, mermerne gromade, koje su najljepše godine proveli u izgradnji grobnica! Gospode, umjetnost je grobnica, svijest koja nad njom lebdi, neurastenična mušica – zaključujem u prolazu.

Bez poezije koja istrajava na strani manjine, zauvijek bismo unizili helenske članke. Pa, ipak, – dosta više sa dopisnicima, dajte nam riječ iskušenika. Koliko nam u ovom vremenu nedostaje smjelost Pjer Abelara, odricanje Paskala, ratobornost Ničea… Kao da smo potonuli u nihilizam budizma, u život bez zapleta, u ljubav bez orgazma. Izvan filma i stripa, dizajna, imamo li još neku tajnu za iskupljenje? Ne!, mi još fotogafišemo i tu razglednicu prilažemo Tekstu, kako bi se jednom narodna bronzana glava poklonila našem talentu. Uz to, biografija se računa samo ukoliko ima djelo od nekoliko izdanja! Nikad nismo bili truliji. – Teško vama književnici i fariseji, što zatvarate Carstvo Nebesko od ljudi; jer vi ne ulazite, niti date da ulaze oni koji bi hteli.  

Duh koji živo zbori, ne drži do samoprozvanih pravila recenzije, do bilo kakve kulturno, psihološke iliti društvene osude, jer je zauvijek mlad i čio pa se javlja u formi munje. Otkud i to pa se čudimo što se pokajnik u pustinji na sva usta razgolićuje u istini?! Nije to neurastenik, niti demagog, još manje kušač – to je bosonogi pravednik koji stoji usamljen kao zvijezda. Mi smo, u odnosu na tu usamljenu so, zajedno sa Uliksom, arhivari koji se igraju ukrštenih riječi. U prenaglašenoj nemoći javlja se spas!

Tekst koji se dodvorava opštem čulu: pedanterija, lutkarska lakovanost, plastičnost kojoj nije moguće udahniti snagu otpora. Kad je pjesnik ijednoj ideji pristupio sa upućenošću u materiju.

„Pesnik a ne opšteobazovan čovek.“ (Paskal)

Samo u rastrojstvu i na ivici možemo čuti riječi za koje se moralo otkinuti i potonje ljudsko tkivo.

Mu!