Il’ od bure zavijanja umorna si, druže moj, il’ vretena tvog zujanja – opio te tihi poj?
Aleksandar Puškin
Zimsko veče
Bura maglom nebo krije,
vihor snježni fijuče,
to ko zvijer ona zavija
i ko dijete zaplače.
To krov od nje ostarjeli
slamom nama zašumi,
to ko putnik zakašnjeli
u okna nam udari.
Naša stara kolibica tužna,
tamna samo spi.
A što li mi, o starice,
uz okance šutiš ti?
Il od bure zavijanja
umorna si, druže moj,
il vretena tvog zujanja
opio te tihi poj?
Pijmo, dobra drugo naša,
za mladosti moje jad,
pij od boli, gdje je čaša?
Srcu bit će lakše tad.
Poj mi pjesmu kako j’ ptica
preko mora živjela.
Poj kako je djevojčica
zorom vodu nosila.
Bura maglom nebo krije,
vihor snježni fijuče,
to ko zvijer ona zavija
i ko dijete zaplače.
Pijmo, dobra drugo naša
za mladosti moje jad,
pij od boli, gdje je čaša?
Srcu bit će lakše tad.
*
Aleksandar Sergejevič Puškin
Pročitajte još:
