(I)legalni pljačkaši blaga

Piše: Emilo Labudović

„Kako neko može kupiti ili prodatu nebo i toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na pješčanom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje… Ponaša se prema svojoj majci – zemlji i prema bratu – nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati i prodati kao stado ili svetlucavi nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš…“!

Ovo čuveno pismo koje je indijanski poglavica Sijetl 1854. uputio predsjedniku SAD, Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da mu proda dio indijanske teritorije, preživjelo je vrijeme i aktere, i ostalo kao jedno od najupečatljivijih upozorenja nedoraslosti „bijelog čovjeka“ da gospodari zemljom. Ove riječi „crvenog čovjeka“, kojeg je samoproglašeni kralj planete svrstao u bića nižeg reda i skoro uništio, i danas imaju snagu istine koju ni jedan ovovremeni pojedinac i ekološki pokret ne mogu da dosegnu. Umišljena i površna civilizacija,  ogrezla u hedonizam i futurizam od danas do sjutra, već uveliko „proždire zemlju“ i temelje na kojima gradi dom.

Crna Gora, minijaturno parče planete, ne zaostaje ni korak u tom raspojasanom ludilu samouništenja. Gradovi rastu i pretvaraju se u nagomilane spavaonice bez ikakvog socijalnog smisla i sadržaja. Sela se gase a i ono malo poljoprivrednog zemljišta nemilice gutaju utrine i drača. Bez ikakve ili smišljene ideje o sjutrašnjici, bez pozitivne demografske projekcije, Crna Gora ubrzano klizi u onaj dio Sijetlovog upozorenja da će na kraju „ostati samo pustoš“! Ali, od svih resursa i prirodnog blaga kojim raspolaže, Crna Gora najbesomučnije i skoro idiotskim nedostatkom svijesti o njihovom značaju, kidiše na svoje šume.

Suvišno se vraćati na prve lekcije iz biologije i podsjećati na značaj šuma u održavanju ekološke ravnoteže. Uzaludno je podsjećati i na ekonomski aspekt njihove sirove i surove eksploatacije, od koje državi uglavnom ostaju dugovi i piljevina, a kajmak skida već odavno etablirana šačica „zakupaca i preduzimača“, kako se danas formalno krsti besorizorni šljam zvani „šumska mafija“. S bezbroj argumenata se može reći da, poslije zdravstva, u državi nema korumpiranije društvene i privredne sfere kao što je šumarstvo. Od ministarstva, preko Uprave za šume, njenih organizacionih jedinica, nadzorne službe, šumara, policije, carinika… pa sve do tužilaštva, proteže se stoglava aždaja kojoj se ne može stati na kraj.

Po kriterijumu da prednost imaju zakupci koji zapošljavaju stotinu i više radnika, već decenijama koncesije se dijele jednim te istima. Oni takozvani „mali“ prerađivači, iako nude višestruko više cijene zakupa, skoro da nemaju nikakve šanse, mada tvrdim da je društveno korisniji neki pogon na selu koji zapošljava 10 – 20 radnika od onog na obodu grada i sa stotinu zaposlenih. Jer, njih dvadesetak znače i toliko porodica, pa djece, pa školu, pa… mnogo toga što selo drži živim i funkcionalnim. Ali, razni Brkovići, Bojovići, itd, itd, svojim ničim opravdanim povlašćenim statusom, samo njima i državi znanim metodama, gospodare i uništavaju zemaljsko blago za čiju su obnovu potrebne decenije i decenije. A po onoj narodnoj da „uza suvo gori i sirovo“, u „određene“ sate, kad dežuraju „određeni“ policajci a na granici je „određena“ smjena, cestama zamiču šleperi i kamioni balvana. A od „balvana“ u državnom lancu i balvana na kamionu skoro nema neke naročite fajde, bar ne za društvo i državu. Za šumske mafioze i šumokradice – više nego dovoljno.

Moguća prerada sirove šumske građe nije stigla dalje od peleta. Sve drugo, a moglo bi mnogo toga, nije dogualo čak ni do planova. U međuvremenu, kao gumicom brisani, nestaju čitavi šumski reviri. Šekularske Meove doline, nekad pandan čuvenoj prašumi u Perućici, sada su u stanju da se sa suprotne strane i igla može uočiti. A da stvar bude gora, iza pljačkaša, kako legalnih tako i onih ilegalnih, ostaju nesređeni „šumski redovi“ pa kad planu požari, takođe naručeni i dirigovani, sve što može da se uradi jeste da se gleda i žali. I svaka pojedinačna akcija da se makar suzbije ako već ne može (i ne želi) da se zaustavi ovaj pomor, nailazi na neki od zidova nebrige i otvorene korupcije.

Dok pišem ove redove, na Golešu još uvijek tinjaju pramičci dima i vatre. Stihija, pojačana neodgovornošću, odsustvom ideje i brige za budućnost, dovršava ono što je bilo izmaklo savremenim krstašima, umjesto mačevima naoružanim motornim testerama, buldozerima, traktorima i skiderima.

A oni koji su, od države pa sve do sitnih šumokradica, umislili da mogu da kupe vazduh i budu mu gospodari, uopšte ne razmišljaju o tome koji će im vazduh sjutra udisati djeca i unuci. Poglavica Sijetl je na to upozorio još prije 170 godina. Ali, izgleda, uzalud. Kao što je zadžaba svome rodu poručivao čika Jova Zmaj: „gdje god nađeš zgodno mjesto tu drvo posadi, a drvo je blagorodno pa će da nagradi“!