Ima li Srbija „plan B“ za Kosovo i Metohiju

Piše: Jovan Lakićević

U dugoj novinarskoj karijeri uvijek sam polazio od toga da ono što, možda, aktuelnim političarima i diplomatama ne bi moglo biti dopušteno da kažu, nama novinarima – jeste. Jer, mi govorimo – u svoje ime. Ponekad i u ime Redakcije. Počesto – u ime naroda!
I ne moramo se u svemu, nego niti u bilo čemu uopšte, slagati! Osim kad je u pitanju nacionalna politika, pod uslovom da smo uvjereni da je to politika u interesu naroda! Odnosno, da je ima!
Prilikom osvećenja Hrama Svetog Save, čijem je završetku Rusija dala značajan doprinos, vidjeli smo da je najpopularniji srpski političar, potonjih godina, Vladimir Vladimirović PUTIN! Vjerujem da je i on istog mišljenja.
Mogli smo se u to uvjeriti i desetak godina ranije, kada je predsjednik Srbije bio B. Tadić – na stadionu „Rajko Mitić“, koji je tada Putin posjetio.
Mislim da je Putin shvatio ono na šta nas je podsjećao naš Sveti Petar Cetinjski: Srbi i Rusi su – isti narod istorodni i istovjerni“!.( Rusi su iz Vinče, iz Podunavlja, krenuli prije 3,5hiljada godina, , na sjever i sjeveroistpok Evrope… !
Mislim da sam na ovom Portalu, negdje ranije objavio segment razgovora sa akademikom Jelenom Guskovom, koja nam je bila od velike (verbalne) pomoći i prilikom bombardovanja od zločinačke NATO alijanse, a i kasnije. Kada sam je prije petnaestak godina, na večeri kod Dr M. Bojića, upitao: “Znaju li Rusi da su – SRBI?“, obišla je sto i spontano me zagrlila: „Zna, možda nas nekoliko akademika!“
Danas, srećom, to zna mnogo više Rusa. I zna kompletno rusko rukovodstvo. Savjetnik Putinov, Dugin, nesumnjivo!
I upravo zbog toga sam apsolutno siguran da naša braća Rusi, ni na koji način neće prepustiti Kosmet Amerima, ili Njemcima! Bez obzira ko se tada, nalazio na čelu Srbije!
Dakle, nema veze šta se događalo u Briselu, pa potom u Ohridu, od „Rica“ 2012. naovamo, ,
Kosmet neće biti dio Velike Albanije! To,možda, neće biti zasluga Srbije. Njenog rukovodstva. Već bratske Rusije! Bilo kako bilo, Srbija će morarti da reguliše status Kosmeta. Nikako ne mogu da ne pomenem izjavu mog kolege, V. Drašlkovića, od prije 20 godina, da Kosmet može imati status „više od autonomije, a manje od nezavisnosti“.
Strašno je saznanje da Srbija oficijelno stremi i dalje prema pokojnoj Europskoj uniji. I da bezmalo prihvata sve njene uslove „pridruživanju“ koga nikad neće biti! Mislim, a možda nijesam u pravu, da nijesu u pitanju kalkulantske diplomatske varijante, „kupovina vremena“ i slično, baš kao i oko Kosmeta, nego dio preuzetih obaveza u pariskom „Ricu“ prije desetak godina!
U ovom času, mene bi kao novinara strašno zanimalo – da li Srbija ima plan „B“? Odnosno, šta ako ciljana EU u međuvremenu – crkne?
Veoma me zanima šta će biti sa nebrojenim europskim firmama, koje su na tlu Srbije, finansirane iz europskih banaka ( po 10 do 50 hiljada EURA po radnom mjestu) iz fondova, odnosno pozajmljenih kredita Srbije?
Laički vjerujem da tzv evropske firme na tlu Srbije (zbog naše deklarisane neutralnosti) jedine imaju kakvu-takvu perspektivu u slučaju potpunog urušavanja Europske unije , odnosno njenih sastavnih djelova! I da one, u aktuelnim uslovima, jedino mogu bezbjedno da funkcionišu.
Ozbiljna politika mora, naravno, voditi računa i o mogućnoj katastrofičnoj varijanti: šta ako te mnogo hvaljene investicije, odjednom usahnu? U pitanju su stotine hiljada zaposlenih? Ima li država plan za takvu varijantu?
Veoma me zanima, i ne samo mene, – da li Srbija ima za takve prilike, plan „B“?
Bojim se da nema!

Slično pitanje postavio bih i u vezi sa Kosmetom.
Veoma me zanima šta će biti, kada, uskoro, zahvaljujući Šengenskim i drugim vizama, Kosmet uskoro bude ispražnjen od Šiptara?

Ima li Srbija, uz Plan „B“ adekvatne odgovore“? Bojim se da nema! Jer, svi dosadašnji „diplomatski napori“ u vezi s Kosovom, računajući i pregovore u Briselu, bili su usmjereni na to da se po sistemu „kuvane žabe“, Kosovo prepusti, ne Šiptarima, nego njihovim mentorima, a da to Srbija prihvati kao političku neminovnost! Ili „Političku realnost“, kako su nam

propisali naši zapadni „prijatelji“!

Moguće je da griješim, ali me veoma zanima šta o tome misle naši impotentni pregovarači u Briselu, koji su se „valjali po podu“, da bi najposlije Kosmet predali Šiptarima! Sve do RKM tablica! I pasoša, i td.
Ja, kao srpski novinar, mislim nešto drukčije. Davnih dana na ovom Portalu, objavio sam, pa ponovio više puta, da je ilirsko porijeklo Arbanasa potpuna podvala i istorijska besmislica. Da ih je na prvom turskom popisu 1.455 godine bilo , na Kosovu i Metohiji, – 46 kuća. I da dva šiptarska plemena, Arno i Uti, doseljena u 11 vijeku na predjele Prokletija, uprkos Berlinu i Londonu, niti su, niti mogu biti – Iliri, starosjedioci Balkana, odnosno – Srbi!
Zapravo, većina njih Srbi mogu biti i jesu, jer su bili prinuđeni, radi golog opstanka, da se turče, nakon tužne seobe Arsenija Čarnojevića!
Neki su i prije toga, poput Hota i Krasnića ( od dvojice braće, Ota i Krasna, primili islam i ostali na Kosmetu, za razliku od druga tri brata koji su poslije Kosovskog boja odskočili u današnju C. Goru i postali čelnici znamenitih crnogorskih plemena…
Svi Šiptari iz Drenice su prevjereni Srbi, na čelu sa Ademom Jašarijem, koji je postao , kao svojevremeno Srbin Skender Beg, šiptarska ikona!
Moj morački zemljak, zvani Hašim Tači, (Danilović) unuk je crnogorskog pravoslavnog sveštenika iz Donje Morače, koga je, vjerovatno, regegt Aleksandar nagovorio da postane islamski muftija…
Drugi šiptarski srpski krvnik , sa kojim danas imamo posla, jeste tvrdi marksista – Kurtović iz Gornje Morače, ili, tačnije, iz Uskoka.
Objavio sam i nesporni podatak iz SUPa Kosmeta, da je, prema popisu iz 1.939. godine godine, na Kosmetu bilo 276 hiljada Srba i 167 hiljada Šiptara! Ove brojke valja zapamtiti, jer su – vjerodostojne!.
Kada se rat završio, u kome su Šiptari , kao i obično bili, na strani srpskih neprijatelja, Njemaca i Italijana, pop Vlado Zečević, po nalogu Broza i Kardelja, izdao je , kao ministar unutrašnjih poslova Uredbu , da se zabranjuje povratak izgnanih Srba i Crnogoraca na Kosmeta!
U ovom času uopšte me ne zanima da li je to po zaključcima Drezdenskog kongresa KPJ , iz 38., ili Prizrenske lige iz !878. godine. Jasno je da je i jedno i drugo usmjereno u razbijanje Srpskog korpusa.
Zanima me, kao srpskog novinara, da li iko u Podgorici, iz aktuelne vlasti, razmišlja o planovima o formiranju Velike Albanije i šta bi to koštalo Crnu Goru. Znajući plitkoumne političare, i „stipendiste“ zapadnih službi i vlada, mislim da oni o tome uopšte – ne razmišljaju!
Što se, pak , Srbije tiče, biće mi jasno tek kad saznam šta je dogovoreno u pariskom hotelu „Ric“ 1912. godine, o čemu , ni do danas u javnosti nema ni pomena! A znam, otprilike.
Hoćemo li to i kad, konačno, znati? Razmišljamo o nacionalnoj politici, a nedostaju nam činjenice. Njih, do danas, nažalost, nema. Onih upotrebljivih.
Pošto će Kosmet, s Rusima ili bez Rusa, uskoro i konačno biti srpski, zanima me, normalno, da li srpska vlast razmišlja o tome. Kako iznova naseliti mnoga srpska mjesta i ognjišta. Pogotovo na ona, gdje je, uprkos Miloševićevom Zakonu, uoči zločinačkog bombardovanja NATOa bilo kupovine i prodaje
Znam, veoma dobro, da su srpska imanja kupovana po dvostruko i trostruko većim cijenama od stvarne vrijednosti. Ali, nije to bio novac od šiptarskih gastarbajtera. Bile su to pare iz Fonda za nerazvijene, gdje je Srbija bila najveći ulagač! Ali tu kost još niko nije zaglodao! A i čemu, kad je to bilo davno prošlo vrijeme i kad od tog saznanja nema nikakve vajde!
Da li iko razmišlja o povratku onih 200 hiljada izbjeglica u poslednjem talasu? Bojim se da je to odavno – ničija briga!
Kao negdašnji ( i zauvijek !) prijatelj „zloglasnog“ S. Miloševića, znam da su Krajišnici iz „Oluje“ trebali da nasele ispražnjene srpske oaze, ali da je to išlo toliko traljavo da više nije vrijedno ni pomena! Za ondašnje srpske funkcionere bilo bi bolje da idu na pecanje, nego što nam, na raznim TV saopštavaju kojekakve utiske iz njihove tadašnje vladavine na Kosmetu.
Kada se Kosovo i Metohija, po Božjoj volji, da ne spominjem druge razloge, uskoro isprazne od njihovih privremenih žitelja, Šćiptara, valja krenuti od katastra ( koji je, koliko čujem, kao i mnogo toga , predat u ruke Šiptarima.)

Mislim, nadalje, da su veoma važne „krštenice“ iz devedesetih godina, kada je na Kosmet pristiglo više desetina, ako ne i stotina hiljada Arbanasa. I to u času kada su nas naši zapadni „prijatelji“ nemilice bombardovali da bi, navodno, spriječili njihov isplanirani „progon“ nedužnih Šiptara sa Kosmeta!
No, da ne dužim o stvarima, koje su, makar Srbima, manje-više poznate.
Ono što je mnogo važnije, jeste pitanje – kako će Srbi iznova vratiti Kosovo. Ona, već spomenuta Vukova parola: Manje od nezavisnosti, a više od autonomije, nek ide u Vukove zapise. Hoće li mi neko reći – čime su to Šiptari na Kosmetu zaslužili „više od autonomije“?
Kad uskoro do toga dođe – neka se oni pitaju koliko-toliko na Kosmetu, uz Srbe, razumije se, ali što se Srbije tiče -curik! Čime su Šiptari zaslužili da se pitaju, ne samo na Kosmetu, nego i u Srbiji? Aman, braćo! Autonomija, i u životu i po Ustavu, mislim da im je, nakon svega i previše! No, vidjećemo, ako Bog da – uskoro!
Onda će nam i u našoj srpskoj nacionalnoj politici, biti jasnije!