Imao se rašta i roditi: Godišnjica rođenja Petra II Petrovića Njegoša

Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na današnji dan 1813. godine, na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat kasnije kao vladika Rade.

Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali.

Njegoš kao vladar

Poslije stričeve smrti, 1831. Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio vlast nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog naslednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori.

Godine 1833. putovao je u Sankt Peterburg, gdje je zavladičen.

Njegoš je bio i vjerski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je Njegoš.

Vladika se u proljeće 1850. razbolio od grudne bolesti kojoj je uzalud tražio lijeka u Italiji, i od koje je i preminuo 10. oktobra 1851. na Cetinju. Na tri dana pred smrt poželio je da pođe do Kotora radi liječenja, ali nije imao ni toliko snage. Videći da mu se približava samrtni čas, pozvao je sebi narodne glavare, oprostio se sa njima, izjavivši im da je testamentom naredio sve što je potrebno. Zatim ih je opomenuo da se pokore toj posljednjoj volji, da žive među sobom u slozi i da se prijateljski drže prema susjedima a naročito sa Bokom kotorskom. Po želji svojoj sahranjen je na Lovćen.

Njegoš kao svetitelj

Mitropolija crnogorsko-primorska 19. maj je ustanovila kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozma“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“.

Književni rad

Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u pomenutim zbirkama, štampao je kasnije i dva kraća spjeva u istom duhu: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“.

Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima.

Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci ,,Ogledalo srpsko“.

Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sledbenici. Ali se on sve više razvijao, snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“