IN MEMORIAM: Rade Likić (1975-2024.)
Piše: Milan D. Bovan
Već dugo vremena kad vidim stećak on me asocira na Rada Likića.
Hercegovac do srži nekim čudom rođen u Sarajevu, no onda kada nam je rat odnosio mnoge živote njega nam je donio kao nekakvu nagradu za ko zna čije zasluge nazad u Hercegovinu.
Čak i plemenite zemlje poput Hercegovine povremeno treba oplemeniti i posoliti nekom izuzetnom dušom pa se Bog potrudi da nam da taj dar baš onda kada je nasušna potreba.
Gorostas bistrog pogleda i još bistrijeg i visprenijeg uma. Spreman što ono u nas kažu da ostavi svoj posao, a pomogne drugome.
Čovjek izuzetno privržen Crkvi i svome plemenu. Njegova zaljubljenost u istoriju je tek zadivljujuća i ti njegovi stećci, njegovo Ljubinje i Ubosko.
Znaš li da oko Ljubinja ima preko hiljadu stećaka, da su u Ubosku oni najljepši i najokićeniji kolima i ostalim ukrasima koji su se u ljutom hercegovačkom kamenu vještom rukom srednjevjekovnih majstora sa minimumom alata mogli ukresati.
Ja znam, a ne bih znao da ne bi ove ljudine o kojoj ti zborim.
Evo sad mi javiše da nije više među nama. Nećemo više imati tu čast i privilegiju da nam otkriva svijetove na i ispod stećaka niti ćemo moći da čitamo njegova pripovijedanja onako pitka i divna kakva samo kazivači iz hercegovačkog krša mogu da kazuju.
Moj dobri brate Rade ne znam ih mnogo koji su zaslužili da sva Hercegovina plače za njima. Ma koja Hercegovina? Šire je to mnogo! Tu je valjda očigledna ona Njegoševa „Imao se rašta i roditi“, sad se vidi da si jedan od onih jevanđelskih lovaca na ljude.
Čekaj nas u raju i pozdravi one što su pod stećcima koji te tamo gore željno iščekuju!
Neka ti Gospod sotvori vječan pomen i nastani te u rajskom naselju gdje pravednici blaženstvuju!
Idi đede Rade i čuvaj za nas svoju rajsku karpuzu, dako i mi zaslužimo da se njome skupa sladimo ispod nekog zelenog duba nalik onom Savinom iz tvojih Bančića!
Hristos Vaskrse!
