In memoriam: Šešir jedne istorije

Piše: dr Batrić Babović

U dvadesetom vijeku bilo je najteže biti istoričar. Ljekari govore da je poziv bijelog mantila najbremenitiji i najsuptilniji, ali bi trezvoumni analitičari čestitom istorijskom zapisničaru dali primat. Učiteljica života je najbolja bolnica, ako se bavi realnim činjenicama i istinom, i ako biološki naslednik istoričara, po vokaciji ljekar te „ znakove pored puta „ prepoznaje na način primjeren vremenu i realnom političkom okviru.
Na ovaj način mogli bi započeti priču o životu i djelu akademika Miomira Dašića. Beranski Kosta Vujić je svojom otmenošću, gospodstvom i erudicijom paralisao krvotočne i superselektivne jednostrane „ istorijske istine“ nepristrasnim sagledavanjem cjeline istorijskih, kulturnih, civilizacijskih, društvenih i političkih procesa.

Obrazovanje je smatrao nasušnom potrebom i radnom obavezom. Stalno je čitao i pisao, govorio mudro, umjereno i odmjereno, obrazlagao suptilno, duhovno i nesvakidašnje. Na pitanje koje bi mu sagovornik uputio znao je da izvaga i odmjeri njegovu važnost, a zatim da diskretnim jezičkim krokom pomjeri granicu očekivanog obrazloženja koje je postavljač pitanja imao u svom umu. Nesvakidašnji intelektualac skrivene hrišćanske duhovnosti sve svoje sagovornike nikada nije ostavljao ravnodušnim, nezavisno od teme koja je bila na dnevnom redu. Odgovori su bili kao na šahovskoj tabli, mudro procijeđeni kao nektar sabranog znanja i iskustveno izbrušenog ranijeg života.
U svom djelu „Škola Istorija Politika“ citirao je Marksa i Engelsa i njihovu definiciju istorije. Nisu mu bile strane metodološke procedure u SSSR gdje je kao nužnost naglašavano da treba čitati Puškina, Ljermontova, Tolstoja, Čehova, Gorkog, Dostojevskog, A.Tolstoja, Simonova, Šolohova, Ostrovskog, Dobroljubova, Pisareva, Češnivskog… Tu sam pročitao da bez poziva na umjetničku literaturu nije moguće izučiti istoriju Njemačke, Francuske, Poljske,Italije…
Kako bi se prepoznale moderne istorije Zapada i Istoka sa političkim i društvenim procesima trebalo je čitati Drajzera, Golsvordija, Kronina, Džeka Londona, Mičela Vilsona, Luja Aragona, Kafku, Kamija, Marlroa i Remarka… Tu su i analize o Laliću, Krleži, Andriću, Selimoviću, Ćosiću… Savjeti akademika Miomira Dašića bili su melem na rane pocijepanog federalnog jugoslovenskog prostora. Referatima sa naučnih skupova istoričara bivše države, potkrijepio je potrebu rekonstruisanja istorijskih programa za srednje škole i kalibrisanje prema modernim političkim i društvenim tokovima, ne gubeći iz vida istinu kao jedinu vodilju i vertikalu. U zborniku CANU sa koricama žute boje jedini je opisao NATO agresiju na SRJ 1999.godine.
Prema podacima onih koji su pratili njegovo djelo govori se da je kreator hiljadu bibliografskih jedinica. Da je napisao samo ovo citirano bio bi ekvivalent istoričarima svog vremena. Njegovim naučnim pregalaštvom Rovca, Šekular i Vasojevići su postali istorijski herbarijum a beranska Gimnazija zvijezda srednjoškolskih i univerzitetskih pozornica.
Hladne oktobarske noći Žarko mi je rekao da požurim ako želim da ga zateknem živog. Ugrabio sam ga desetak minuta prije upokojenja.
U domu Dašića nastavilo se sa suzama i otkrivanjem brojnih neviđenih dubina. On je usnuo kao dijete, a zreli ljudi plakali kao mališani bez zaštitnika. Sjetio sam se riječi njegovog savremenika i prijatelja Miloša Pešića koji je jednom prilikom kazao da je Miomir veliki čovjek i da je pisao samo istinu.
Gledajući ga kako leži nepomičan i spokojan krenule su mi u sjećanja slike sa bulevara Svetog Petra Cetinjskog. Otmeni gospodin u kaputu, sa šeširom i kravatom, u tom času okrenuo se put Nebesa što je potvrdio i svojom posmrtnom oporukom.
Istorija koju je napisao ostala je kao ogromno zavještanje za buduće istoričare.
Istorija koju je smrtni čas pokazao već napisanu podsjećala je na pjesmu „ Plava zvezda “ Miroslava Mike Antića.
Ja ti neću reći šta je ova zvezda plava,
Zvezda sjajna.
Kad je nađeš-sam ćeš znati
Sad je tajna.
Dogodine u Rovcima!
Vječni spomen šeširu jedne istorije akademiku Miomiru Dašiću!