IN4S u Riju – drugi dan: Ljudi nijesu bogovi!

Izgleda da je vjetar koji je prvog dana oborio srpski veslački čamac (i koji juče nije dozvolio da se veslačko takmičenje nastavi ) zaustavio najprije Stjepanovića u polufinalu trke na 200m, a potom i Đokovića u prvom kolu teniskog turnira!

Stjepanovićev poraz je nugodan za srpske navijače, ali je očigledno realan, i prema prikazanom rezultatu, bila bi senzacija da je bilo drugačije. Veljini protivnici u polufinalu su plivali 2 sekunde brže od njegovih najboljih ovogodišnjih rezultata. I to je to! Međutim, Novakov poraz na startu igara, predstavlja jednu od najvećih senzacija, ne samo ovdje u Riju, već na nivou cijele sportske sezone u svijetu.

A ova tužna priča, koja se završila Novakovim (tako rijetkim) suzama, ima sve elemente epske tragedije. One pripovjesti u kojoj se čovjek bori sa svojim univerzalnim ograničenjima, u kojoj se ljudsko biće susreće sa činjenicom da nije svemoguće, odnosno da ima neka sila veća od njega! Novak je na igrama u Londonu, prije četiri godine, izgubio u borbi za medalju od Argentinca Del Potra. I tada se to moglo nazvati iznenađenjem. I tada je Novak bio bolje rangiran teniser od Delpa, i tada je njihov međusobni skor bio ubjedljivo na strani srpskog tenisera. Ali dobro, u međuvremenu, u ove četiri godine, od Londona do Rija, učinak ove dvojice je neuporediv. Del Potro, izmučen raznim povredama, nije ostvario ništa značajnije u svojoj karijeri, a Novak? O tome je suvišno i pričati. Pa ipak, pa opet… Gospod je htio da se njih dvojica opet susretnu na olimpijadi, i da sve bude kao da je nastavljen onaj njihov meč iz Londona! A to izgleda tako, kao da je Del Potro najbolji teniser svijeta, a Novak samo jedan od onih solidnih, koji imaju dara i perspektive… Jutros je Del Potro bio bolji, sve je pogađao, prosto je dominirao…

Naravno, ovdje nije riječ samo o Del Potru. Ukupni rezultati ove dvojice tenisera govore ko je tu stvarno bolji, konstantniji, uspješniji… Međutim, Gospod svakome odredi neki jasan znak, jedan marker, neku vrstu jasno vidljive granice… da mu dokaže da je samo čovjek, i da nije moguće, niti je normalno – pobjeđivati stalno, i pobjeđivati svuda. Đokoviću su do skora ti znaci bili iscrtani na terenu Rolan Garosa, a od sada, našeg miljenika, i najboljeg tenisera svijata, olimpijski krugovi će vizuelno podsjećati na činjenicu, da je pored svih njegovih pobjeda, kojih je bilo i kojih će biti, on ipak samo čovjek, a ne i svemoguće božanstvo.

I svi mi to znamo, i svima nama je to jasno, ali pitamo se zašto baš sada? Da li je taj marker mogao da ostane u Sinsinatiju (jedini masters koji Novak još nije osvojio), a ne na olimpijskim igrama, gdje smo očekivali, gdje smo se nadali, da će Novakova medalja doprinjeti ukupnom trujumfu srpskog sporta u Riju. Ovdje zastajemo sa daljim fiosofiranjem i kažemo da Novak još nije završio svoj nastup u Riju, da večeras igra drugo kolo dubla sa Zimonjićem, ali o tom potom…

U očekivanju trećeg takmičarskog dana u Riju, konstatujemo da je bilans Srbije još uvjek „na nuli“. Kako po pitanju osvojenih medalja, tako i po pitanju onoga što su pokazali naši sportisti u nastupima na olimpijskim borilištima, prva dva dana. Može se reći da su košarkašice odigrale solidan meč protiv Španije, – ali su u „igri nerava“ poražene na kraju. Na svu reću, ekipni sportovi imaju taj luksuz grupnog takmičenja, gdje i poslije jednog ili dva poraza, – još nijesi eliminisan sa igara, nego imaš šanse. I mi te šanse čekamo. Srspki strijelci su juče postigli solidan rezultat. U najjačoj svjetskoj konkurenciji, Veličkovićeva je bila 7. a Arunović 11. Rezultat vrijedan poštovanja, ali još uvjek nema medalje, a ovdje se o tome radi…

Jučerašnji dan je svakako bio pun negativne simbolike za Srbiju. Uz seriju sportskih neuspjeha, desilo se i to da sjajna djevojka i izvanredni sportista Majljinda Keljmendi sa Kosova, svojim životnim uspjehom, pobjedom u finalu olimpijskog turnira, donese medalju u vitrine – nepostojeće zemlje, čije je virtuelno pojavljivanje (sa sve zastavom i grbom) u Riju, isforsirala igra svjetskih moćnika. Čestitamo djevojci, koja je ovaj isti uspjeh mogla da ostvari i pod zastavom Olimpijskog komiteta (kao naši strijelci 1992. g. u Barseloni), ili pod zastavom neke od postojećih država… ali ovako je valjda bilo potrebno, i takva je Božija volja, da Srbija, svoj treći olimpijski dan, počne sa samog dna…