Indijanapolis

Piše: Bulatović I. Bogić

Tužno je i mogu vam reći da je vrlo malo obećavajuće gledati svoj tim kako se svađa na terenu, ili iz čije svlačionice odjekuju neprijatni glasovi i neartikulisani zvuci: buka, bijes i bruka. Baš sam se iznenadio kada sam nedavno čuo da je u Indijanapolisu vladala tenzija i izvjesna netrpeljivost među košarkaškim genijalcima SR Jugoslavije. Taj sudar divova o kojem smo malo znali, urodio je zlatom. Njihovo međusobno čarkanje, potkopavanje i zakopavanje, iskopalo je odličje koje se nikada više ne može ponoviti.

Prvi put pobijediti američku reprezentaciu, sastavljenu od NBA igrača i sve to na njihovom terenu, ne može se drugi put.To isto sada može samo neko drugi, ali po drugi put.
Možda je cijeli recept tog uspjeha stajao u hermetičkom zaptivaču koji je taj međuljudski, međuigrački pritisak kvaliteta držao sve do sasmog terena, do početka igre, do sudijskog zvižduka. U tom trenutku, sve ono što bilo je golo preživljavanje, sujeta, opstanak….van terena, na terenu je postajalo kvalitet, čas dokazivanja i potez na život i smrt! Da je taj nesporazum i ambicije, da su počeli da vjetre, duše i ulaze u novinske članke, tuđe tabore i nezajažljivi televizijski šou, njihov krajnji domet, vjerovatno, bio bi predigra.

Čemu ovoliko javno prepucavanje naših heroja preko štampanih i elektronskih medija. Čemu ovoliko glaskanje, glasanje i grlaćenje?! Zar nismo svi rekli šta smo imali, a šta ubuduće očekujemo?! Zar Oni za ovih trideset godina nijesu naučili šta smiju, a šta ne ako hoće da ih doživljavamo ozbiljno?! Zar treba da znamo, da steknemo utisak, da sa budućim Premijerom više kontakta imamo mi, nego Oni? Da običan čovjek pomisli da se ti ljudi nikada prije nijesu sastali i nikada nijesu razmijenili ni jednu jedinu stratešku ili iskrenu riječ.

Da, stratešku i iskrenu riječ! Moraju li ti naši igrači, ti naši reprezentativci svakoga dana da izlaze sa svojim filozofijama igre, taktikama, svojim ciljevima, kvotama, reciprocitetima….koji kao da ne vode Cilju, no dnu. Kao da ne vode Početku, nego kraju. Čujete li zloćudno keserenje Vaših neprijatelja?! Zar Vam to nije dovoljan znak da ste na putu lutanja?!

Potonji je čas da se naša svlačionica zatvori, hermetički zatvori i da svi zasijaju nakon 8. novembra. Da nam se dušmani ne slade! Možete Vi to, Indijanapolis je naša mjera! Valja imati na umu da što se duže budete dogovarali, odgovarali i ogovarali, odnosno nadmudrivali, ćarili i pazarili, duže će odlazeća vlast biti stajaća. Ne daj Bože da se opet stacionira! Njihova karijera je u Vašim rukama! Ako Vam nije stalo do nas, neka Vam bude stalo do Vas! U istom smo loncu, nadam se!!!

Da završimo sa dvije izjave jednog košarkaškog eksperta iz Indijanapolisa, Predraga Peđe Stojakovića. Kao da su rodoljubivo upućene našim rodoljupcima:

„ Svako je u sebi pronašao tu dozu ponosa. Proradio je inat i mi smo proradili kao tim. Shvatili smo da svako od nas mora nešto da žrtvuje da bi smo nešto uradili kao ekipa…Sad, da li postoje problemi? Problemi postoje u svim ekipama. Mislim da su ekipe bez problema, ekipe bez pulsa. Ne možeš da očekuješ od ljudi koji nemaju puls i emociju da budu dobri takmičari“!!!