Institut za kulturu sjećanja

Piše: Jovan Lakićević

U pravoj poplavi tzv nevladinih organizacija, koje su kao svojevrstan oblik okupacije, poslednjih godina naselile Srbiju ( više ih je od 40 hiljada!!) bilo bi krajnje vrijeme da konačno napravimo jednu Vladinu: INSTITUT ZA KULTURU SJEĆANJA!
Ako hoćemo da budemo ozbiljan narod, a i po svojoj praistoriji i novijoj istoriji nesumnjivo jesmo ( jer ne bismo pretrajali milenijjume), konačno bi morali povesti računa i o svojim žrtvama, pogotovo onim u potonjem vijeku.
Strašno je saznanje da ih ni do danas ne znamo, a nosimo tužni oreol procentualno najviše stradalnog naroda na tlu Evrope! N e o p r o s t i v o!
Neko je skoro izračunao: da nije bilo Boja na Kosovu, Srba bi danas bilo više nego, recimo, Engleza preko 60 miliona!
Kad razmišljam o tome, stalno mi dolaze na um, kao neka vrsta utjehe, oni Matiji stihovi:
„Da se nije boj nijedan bio,
Bilo bi nas više, ali -koga?
I bilo bi bolje, ali – kome?“
Bojeve i stradanja, kao Veliki Božji Srpski Narod, shvatali smo, kroz milenijume postojanja i trajanja, genetski, iz generacije u generaciju, kao sastavni dio našeg življenja. I to bi moglo da bude objašnjenje, ali ne i opravdanje nebrige za naše milionske žrtve u svakom nevremenu.

Svako površno prisjećanje o srpskim žrtvama završava se sa „otprilike“ „vjerovatno“,“ moguće je“… na našu veliku nacionalnu sramotu.
Za tako nešto nije odgovoran ni srpski, ni crnogorski, ni hercegovački „opanak“, prema kojima je dr Arčibald Rajs imao nesumnjivo najveće poštovanje, već tzv „srpska elita“, za koju ja rekao, a da je živ, ponovio bi to i danas, da je to najgori dio srpskog naroda!
Krajnje je vrijeme da izađemo iz, ili, tačnije, da se oslobodimo tog prokletstva.
Podsjetio bih, moje rijetke pratioce i ovom prilikom, recimo, da mi nikad nijesmo utvrdili, niti ćemo, stvarni broj žrtava hrvatskih i muslimanskih dželata u Jasenovcu. Jer one, na samom području Jasenovca, na više kvadratnih kilometara oko betonskog cvijeta, spomenika, nikad nijesu istražene, niti će to biti uskoro! Nikad se neće saznati koliko ih je otišlo niz Savu, do Nebojšine kule ispod Kalimegdana…
Ova brojka od 700 hiljada pobijenih Srba u jasenačkim logorima, koju beskrajno žvalave i savremeni političari i neznaveni „analitičari“, odnose se samo na Donju Gradinu, na desnoj, srpskoj obali Save, naspram Jasenovca, koju je istražila i dokumentovala državna Komisija 1964., na čelu sa nedavno preminulim akademikom, Srboljubom Živanovićem, ponoviću, po ko zna koji put, ni izbliza ne svjedoči o stvarnom stradanju Srba.
Profesor Živanović, koji je poslije istraživanja u Donjoj Gradini, morao da napusti zemlju i da se u nju, zbog lične bezbjednosti vrati tek poslije 5o godina, tvrdio je da je u jasenovačkim logorima pobijeno milion i 130 hiljada Srba! S toga sam mojim prijateljima iz srpskog korpusa u Podgorici, već rekao da ne žure sa rezolucijom o Jasenovcu, o nesumnjivom i jednom od najstrašniji genocidnih stratišta savremenog svijeta, dok se, bar približno, ne obavijeste, makar o pretpostavljenoj brojci žrtava spomenutog genocida!
No, da se vratim osnovnoj temi, evidentiranju srpskih žrtva u poslednjih stotinak godina.
Nikad, ama baš nikad to nije bilo predmetom istraživanja da kažem „nadležnih državnih organa“. Tako se, recimo, ni do danas ne zna, da li je Brozov satrap, Krcun, nakon „oslobođenja Srbije“, 45. pobio šesdeset ili osamdeset hiljada Srba, „simpatitera Pokreta D.M“. Dosad je poimenično utvrđeno 60 hiljada.)
Zna se, ali opet „otprilike“ da je u monstroznoj kombinaciji antisrpskog zatiranja na potpuno, vojnički besmislenom, Sremskom frontu poginulo, ali opet „otprike“ 20 hiljada mobilisanih srpskih mladića! („Knjiga o Milutinu“)
Nijesam se ozbiljnije bavio muslimanskim zločinima nad njihovim sunarodnicima Srbima, pošto sam samo novinar, a ne istoričar,
Zapanjilo me skorašnje saznanje da je tokom Prvog Velikog rata, na prostoru današnje BiH, bilo više desetina logora za Srbe, od kojih je onaj, valjda u Bugojnu bio rekorder po ubijanju Srba – 12 hiljada!
Iz knjige Jovana Dučića, „Vjerujem u Boga i u Srpstvo, koju mi je poklonio dr Radovan Karadžić, nakon Mitinga Pomirenja u Nevesinju 90. ( između kokarde i petokrake), gdje sam učestvovao kao srpski guslar), saznao sam više o srpsko hrvatskim odnosima, nego iz 7 knjiga akademika Krizmna o ustašama („Pavelić i ustaše“ i drugih).
Jovan Dučić svedoči da su te noći, kad je ubijen Franc Ferdinand u Sarajevu, za razliku od Beča, kada se tamo pjevalo i pucalo, sve srpske radnje i kancelarije u Zagrebu, provaljene , obijene i zapaljene, a njihovi vlasnici, do kojih se došlo, pobijeni.
Sa početkom rata protiv Srbije formirani su u austrougarskom protektoratu BiH logori za Srbe, koji će potrajati sve do proboja Solunskog fronta.
Moja generacija zna za logore u Mađarskoj, Nađmeđer i Boldagason, u kojima su završili život, recimo, mnogi crnogorski zarobljenici, ali o ovima u Bosni – niko nema pojma.
No, da završim priču. Ne mogu nam srpski arhivi, ni u Beogradu, ni onaj u Novom Sadu, a pogotovo Muzej genocida u Beogradu, čiji je doskorašnji direktor u sramotnoj licitaciji o žrtvama u Jasenovcu, ustvrdio da je je tamo pobijeno valjda 24o hiljada Srba, biti neki oslonac, ni u istraživanju, ni u zaključivanju (ovaj se oslonio, valjda, na ustašku evidenciju!) Mada, ni na koji način ne treba potcijeniti njihovu aktivnost ( kad druge nema!). Onaj Arhiv u Novom Sadu se bavi i objavljivanjem knjiga o zločinima, što je, apsolutno, za svaku pohvalu!
Sjećam se ovih dana entuzijaste dr Milana Bulajića, jednog od rijetkih pregalaca koji se bavio fenomenom genocida i koji je bio osnivač Muzeja žrtava genocida u Beogradu, s koliko se entuzijazma počeo baviti Jasenovcem, prije više decenija. Ta aktivnost je odjednom ugašena! Priča o doktoru Bulajiću i njegovim istraživanjima vezanim za Jasenovac, naglo je presječena. Možemo pretpostaviti i zbog čega. Danas ga se više niko i ne sjeća!

Hoću da kažem da su o srpskim žrtvana u poslednja dva vijeka, vodili računa, bez ikakve pomoći države, samo rijetki pojedinci, srpski entuzijasti. Recimo, oko Srebrenice.Tamo je u Podrinju , u istraživanju strašnih , genocidnih muslimanskih zločina Nasera Orića i družine, učestvovao, na svoju ruku, profesor Milivoje Ivanišević, koji je, bez ičije pomoći, pa, naravno, i Republike Srpske, uspio da utvrdi koliko je, u muslimanskom genocidu, stradalo srpskih žrtava u Podrinju, 3267. Izvan njegove evidencije ostalo ih je znatno više!

Samo u okolini Srebrenice i Bratunca od Srba i njihovih staništa potpuno je „očišćeno“ 80 srpskih sela!
Prije njega je to uradio u Starom brodu Vladika Nikolaj, opet bez pomoći države, gdje je od muslimanskih ustaša stradalo u zimu 42. preko 6000 srpske nejači!
Mi ni do danas ne znamo koliko je tačno bilo muslimanskih koncentaracionih logora, ne samo tokom Prvog velikog rata, pa do onog, jučerašnjeg u Čelebiću, na domak Konjica, u kome su Srbi nemilice likvidirani! Ali znamo, recimo, za strašni genocid Bugara u Toplici, kada su nakon preuranjego Topličkog ustanka, uoči proboja na Solunskom frontu, naša „braća“ Bugari, u Toplici i Jablanici pobili 21 hiljadu srpske nejači! Hoće li mi neko reći da to nije bio genocid?
No, da ne dužim, novi srpski Institut, ili Centar za kulturu srpskog sjećanja, imaće čime da se pozabavi!
On, naravno, ne može, nažalost, da se povjeri Katedri Filozofskog fakultdeta za istoriju , jer su se tamo odavno smjestili i legetimisali kao antisrpska institucija i „drugosrbijanci“
. Imamo, srećom, dosta istoričara novijeg vremena, koji su se odavno otkačili od nametnutog nam na Berlinskom kongresu 78, germanskog izučavanja srpske istorije, i koji bi mogli da budu sudionici u najnoivjem srpskom oslobodilačkom istorijskom projektu.
Neka nam u tom poduhvatu bude stalno na umu sudbina najveće ratne heroine Evrope, Milunke Savić, koja je završila život kao čistačica u Narodnoj banci!
Za takvu projekciju novije srpske istorije, valja žijvjeti i valja se za nju žrtvovati! Institut za kulturu sjećanja, ili Centar za kulturu sjećanja, mogao bi nam biti od pomoći da uspostavimo intituciju u koju bismo svi vjeroval i koja bi nam mogla biti od pomoći da se konačno prisjetimo, makar u evidenciji, svih onih bezimenih, bar u statistici, koji su nam pomogli da ostanemo Veliki Božji Srpski Narod ( da ponovim još jednom i bezbroj puta!) na ponos budućim naraštajima!
Što se prostora tiče, to bi mogao biti negdašnji Institut za istoriju i filozofiju (čudnog i neprirodnog naziva) u koji je Broz sedamdesetih godina smjestio onih sedam-osam nepoćudnih profesora BU, koji su skrenuli sa njegovog puta, ili, tačnije, bespuća!
Neka nam je sa srećom i s Božjom pomoći!