(INTERVJU) Njegoš kao temelj, provincijalizam kao izazov: Čurović o kulturnim vrednostima i društvenim promenama

Slaviša Čurović jedan je od najpoznatijih glumaca u regionu, koji već godinama ostavlja dubok trag na filmskoj i televizijskoj sceni. Kroz brojne uloge koje su ostavile neizbrisiv trag u srcima publike, ali i svojim stavovima o kulturnim i političkim pitanjima, Slaviša se ističe kao izuzetan primer posvećenosti umetnosti. U ovom intervjuu, on govori o svojoj dugoj i uspešoj karijeri, velikim projektima koje je realizovao, kao i o izazovima sa kojima se danas suočavaju i umetnici i društvo u celini.

1. Slaviša, kako biste sumirali svoju glumačku godinu? Koji su to trenuci na koje ste najponosniji?

– Najponosniji sam što smo snimili veličanstvenu seriju „Tvrđava„, jednu epsku sagu o ljubavi u vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji, konkretno Kninu. Još sam više ponosan što sam lično inicirao da se taj projekat snima dijelom u Crnoj Gori, konkretno Nikšiću. A naravno, ponosan sam i na sedmu sezonu „Ubica mog oca„, koju snimam sa prijateljima već 8 godina… Bilo je tu još serija „Branilac„, „Volja sinovljeva“ i slično, ali ova dva projekta su od ogromnog značaja za kulturu cijelog regiona. Naravno, čitam ovih dana napade na to što je Nikšić prepoznao potentnost projekta, konkretno Marko Kovačević, pa se izmišljaju razlozi podržavanja i slično. Niko tekst nije pročitao, nego se sudi unaprijed. A glavne uloge tri čovjeka iz Crne Gore, Ognjen Mićović, Ljubo Bandović i ja. Čudno i tužno, ali to vam je nasleđe provincijalizma i neznanja.

2. Kakav je Vaš odnos sa likovima koje tumačite? Da li Vas je neki od njih posebno obeležio u poslednjim projektima?

-Znate kako, ja pošteno radim svoj posao čini mi se, pa onda dosta sebe trošim da te likove odigram dobro… Lakne mi kad završim, a nekad, ponegdje mi je žao što se rastajemo ja i ta imaginacija. Tako da živim sa svojim likovima u dobrom sustanarstvu, tako bih to nazvao. Više bih ja volio da ne glumim, nakon 100 uloga je dosta, čini mi se, ali izgleda da je ovo „planirano“ za mene od onog ko to sve zna, Boga. Ali recimo, Apisa sam dugo nosio u sebi, a to nije dobro. Ta prekost, prevelika snaga, naredbodavan ton. Još se ja toga oslobađam, čini mi se. Ali takav je posao, šta da se radi.

3. Šta Vam donosi Nova godina, da li imate već nove projekte u vidu?

-Stalno sebi govorim da treba prikočiti, ali znam lukavo da kupim sebi vrijeme dužeg odmaranja, jer težak je glumački hljeb jako i on je neminovan, ali pozivi za posao stižu redovno i ne može se sve odbijati. Tako da sam dogovorio dvije serije i film za sledeću godinu. A najviše se radujem putopisnoj emisiji „Sanjajte sa nama Crnu Goru“ koju ću raditi sa suprugom za RTCG. Ja sam i počeo kao glumac na RTCG, ali sam 20 godina bio zabranjen. Tako da mi je novo rukovodstvo sa gospodinom Raonićem, koje odlično radi svoj posao, učinilo veliku čast da radim ponovo na mojoj televiziji, na kojoj sam i počeo da glumim i komentarišem boks. Tome se od srca radujem, kao i timu koji će to raditi, a mislim da je ponajbolji u regionu.

4. Kao umetnik, kako se nosite sa društvenim i političkim temama koje su sve prisutnije u medijima? Da li smatrate da umetnost ima odgovornost da se bavi ovim pitanjima?

-Pa ima. Više kao upozorenje, nego kao primjer kako bi valjalo. Jer od Šekspira na ovamo, mi imamo tendenciju stvaralaca da umjetnost može spasiti svijet. Sasvim je sigurno da ne može, ali ga može učiniti ljepšim i pametnijim mjestom. Kad je umjetnost prava, da se razumijemo. Kad to nije, onda nastaje muka. Ali za to je potrebna kulturna strategija, koju moraju kreirati oni koji znaju šta je to. Kaskamo u tome, debelo, rekao bih previše kasnimo za svima u Evropi.

5. Kako vidite trenutnu političku situaciju u Srbiji i Crnoj Gori, i kako mislite da bi umetnici mogli da doprinesu rešavanju problema?

-U Crnoj Gori je na djelu jedan organizovani haos nakon diktature, a Srbija ima svoje probleme koje ja nikada ne komentarišem jer sam u njoj gost, kako god to zvučalo. Ali tako jeste, jer sam ja Podgoričanin po svemu i to ću i ostati. Tako da crnogorski umjetnici moraju težiti da Crna Gora postane luča kulture u regionu. Ali ko nam vodi ustanove, to je potpuno nemogućno. Žalostan odabir tekstova u pozorištu, neinventivna određenja u odlučivanju, rigidnost i opet izazvana samodovoljnost nas sprečavaju da krenemo putem boljitka društva u cjelini, čiji je kultura stub, a ne zapećak bez svjetala.
Ali se to ne mijenja, koliko vidim. Što je tužno. U Srbiji je drugačija širina, raznolikost i ovdje kvalitet uvijek nađe put. A kako umjetnik može da pomogne? Pa da proba da javno djelovanje iskoristi za bolje i smislenije društvo, bez politke koja mu je ispred umjetnosti. Ali za to treba hrabrost. Velika, koju oni najveći ipak imaju.

6. U poslednje vreme, društvena dešavanja u obe zemlje utiču na svakog pojedinca. Kako Vi doživljavate ta dešavanja u kontekstu svoje umetnosti i života?

-Umjetnost je sve preživjela i svako vrijeme joj je donosilo nov kvalitet, ali kada netalenat u kulturi, kao u Crnoj Gori zavlada, onda je neumitno da tonemo i ne znamo šta bismo. Srbija je druga priča, ona je moćan izvor talenta za cijelu bivšu državu. Nije to za poređenje, nikako. A ja svuda imam dugačak jezik, jer nikada mirno ne gledam na svijet oko sebe. Plaćam to sa jedne strane obožavanjem jedne polovine i negodovanjem druge, ali valjda tako mora. Ne može se svima ugoditi.Mada mislim da sam počesto i pretjerivao sa političkim osvrtima, kad ionako ne želim politikom da se bavim. Probao sam i vidio da to za mene nije. Ne znači da neću nekad opet to htjeti, ali samo u Crnoj Gori. Tu bi trebalo da znam svaki kamen i potrebu, a to je osnov javnog delanja.

7. Kako vidite kulturološki identitet Srbije i Crne Gore danas?

-Pa vidite, ja i dalje znam da je to jedan kulturni prostor, bez nekih prevelikih razlika, jer je jezik, pa i junaci svega isti. Kulturološki identitet se ne dobija vještačkim stvaranjem podjele jednog naroda, nego nadgradnjom i poštovanjem onoga što je nad svima nama, a iz Crne Gore je, krovom naše moderne kulture – Njegošem. Ako odatle krenemo, onda imamo nadu da se otrgnemo od provincijalnog bašibozuka koji nam je zaposjeo skoro sva mjesta u kulturi, od Ministarke do direktora. Ali mi Njegoša ne uključujemo u temelj, nego ga stavljamo kao ukras nečega čiji je temelj kulturna politika samodovoljnosti i neinkluzivnosti našeg rasutog talenta. Taj odliv talenta ne bi izdržale mnogo veće zemlje od naše, a ovi što sada vode kulturu čine sve da se niko ne vraća, a to je i cilj ovog opšteg diletanizma na mjestima odlučivanja, jer tako čuvaju svoje sinekure i apanaže.

Ja lično znam makar deset, dvadeset glumaca iz Crne Gore, koji su bili za odvajanje od Srbije, bili članovi DPS-ove hobotnice i ništa o Srbiji ne misle lijepo, naprotiv, a vidim da im ne smeta da igraju na RTS-ovim serijalima i Telekomovim takođe… Pa nešto razmišljam – gdje je reciprocitet?Apsolutno ga nema i to govori o širini umjetničkog sloja u Srbiji, a u Crnoj Gori govori obrnuto… Da ga nema i da ga pothranjuju nerijetko i ti što,  ovdje gdje ja radim, u Beogradu, sasvim lijepo i dobro zarađuju. U zemlji za koju su rekli meni lično, javno, da je moj dom „Tamo daleko“. Evo njihov nije, ali pare prijaju. I beogradska dobrodušna umjetnička naivnost.

8. Da li u svom stvaralaštvu osećate odgovornost da negujete i promovišete tradiciju i kulturno nasleđe?

-Koliko gluma to može, svakako, ali ja nisam donosilac odluka već neko ko nešto prihvata ili ne, od onoga što mi je ponuđeno kao uloga. Ovo je pitanje za nacionalni savjet za kulturu, ako ga uopšte imamo. Moja odgovornost je da ono što odaberem nije protiv mog naroda, bilo koje vjeroispovijesti, zemlje i tradicije. Odbijao sam ja ozbiljne uloge i ozbiljan novac kada su mi takve stvari nuđene, a jesu, više puta.

9. Mitropolit Amfilohije bio je ključna figura u Crnoj Gori, ne samo u duhovnom, već i u političkom smislu. Kako vidite njegov uticaj na kulturni i politički identitet Crne Gore, kao i na odnose između Srbije i Crne Gore?

-Blaženopočivši Mitropolit je neko ko je imao uticaj od Atosa do Kamčatke i to ne mali. On je ključna figura, mesijanska ako hoćete u novijoj istoriji Crne Gore. On je dostojan one stolice na kojoj je prije njega sjedio i Sv.Petar Cetinjski i Njegoš nakon njega. Pa on nam je donio slobodu, ohrabrio narod da se ne boji diktature, poštovao razlike. Nije lako biti Mitropolit u jednom hrabrom narodu, nekad i prijekom, gdje riječi lete brže od misli vrlo često. Djelujući nekad tako i sam, mislim da je spasio Crnu Goru i da je on Njegoš 21. vijeka. Nasleđe je ogromno, ali on se pobrinuo i za to, ostavivši nam Mitropolita Joanikija i Vladiku Metodija, kao čuvare one hrabrosti koju je i sam posjedovao i prenio na narod. A na njih dvojicu ponajviše. Kakva god bila budućnost Srbije i Crne Gore, on je onu razbraćenost koja se forsirala iz Podgorice, a ponekad i iz Beograda, sasjekao prilično. A razbratnost je korov, tako da se mora voditi računa da ne izraste opet previše. Otud i čuvari njegovog nasleđa moramo biti svi koji smo svjesni ove zamke.

10. Koje kulturne ili umetničke promene u društvu smatrate najvažnijim i najuticajnijim u poslednjim godinama?

-Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje, ali svakako je to silna energija i novac uložen u serije i filmove u Srbiji, a za Crnu Goru nisam siguran da umijem naći neki dodatni kvalitet koji se iznjedrio. Možda je jedini kvalitet u Crnoj Gori što je sloboda došla, a kultura nije ispratila to, nego kaska i onda se vrtimo u krug kao u lavirintu. A kako da ne kaska i kako da nismo u lavirintu kad je svako iz bivšeg režima opstao na mjestima odlučivanja, a fizijatar nam se pita za namještenja kao ministar kulture? Pa gdje to ima? Čast Zanzibaru, ali ni tamo takvo nešto ne može biti, u Crnoj Gori evo može. I hajde na stranu neznanje, nego je tu sada na djelu opšta pomama za kadrovima koji su u režimu jednoumlja upropastili našu baštinu svojim neradom i neznanjem. Gore je to što se sad radi, mogu reći ciljano i sa namjerom, nego onda kada smo znali u onoj Đukanovićevoj diktaturi da se to radi otvoreno i neprikriveno. Ali još je gore što se to trpi, brani i ostaje. To je sistemsko zabašurivanje dukljanizovane elitne neznalačke ideje o provincijalnoj samodovoljnosti i turobna priča o pravljenju distinkicije od sopstvene istorije i tradicije.

Mislim da je, na primjer, našoj ministarki kulture i drago što je ja napadam, jer sad može otvoreno biti čuvar dukljanskih tekovina pozivajući se na moje napade na njeno kadrovanje i neznanje, koje je evidentno…. To jeste jedna perfidna fantazmagorija, ali očigledno radi i uspijeva, samo ako misli da ja to neću raskrinkavati, malo se prevarila, jer Crna Gora je i moja kuća, ne samo njena i njenih dukljanskih naredbodavaca… Kao i u slučaju direktorke Vučurović, ispada da što je mi više branimo ona je još više kriva za nešto što veze nema sa krivicom. Ali medijski i kulturni dukljanski obrazac traži način da preživi, preko svojih ljudi koji se u vlasti sada samootkrivaju čuvajući kao pomenuta dr. fizijatrije Vujović, sve DPS ljude ili kao ovi u Ministarstvu prosvete pokušavajući da skidaju i love direktore koji su nacionalno Srbi. Perfidna igra, ali ni malo naivna. Mada nije ni naivno po partiju ministarke kulture, jer vidimo da rezultati njenog rada u neznanju i dodvoravanje DPS aparatčicima odnosi glasače od Berana do Budve. Što to neko ne zaustavlja, pitanje je za njih same, meni je svejedno, ali kultura pati pod jarmom neznalica. To je problem i suština. A to je dužnost reći, iako ne vjerujem da će neko ovo čuti i shvatiti ozbiljno, jer kad se kultura da fizijatru, premisa je već pogrešna, a zaključak je lagano propadanje i kulture i onih koji su mislili da to može tako. Ne može i nikad neće moći.

11. Kako obeležavate praznike? Imate li neku tradiciju koju uvek poštujete?

-Da, uvijek za sve njih budem u Crnoj Gori. I to je to… Božić je jedini praznik uz Vaskrs koji proslavljam, uz Sv. Nikolu koji mi je krsna slava… Ostali datumi su samo brojke, pa se prema njima tako i odnosim. Govorim o ovim praznicima koji su svetovni, sem za 13. jul jer tad uvijek pjevam, čini mi se da je poslednji put tog datuma 1941. Crna Gora bila jedno. A ja sve sanjam da to bude opet. I biće, jer nam drugog puta nema. Bratskog puta.