Ko je bio Iso Mahmutović čiji su sin i unuci posjetili prekjuče Hram u Baru

Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru, kao i kapelicu Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca koja se nalazi u porti Sabornog hrama,  prije dva dana su posjetili Ćazim Mahmutović, i njegovi sinovi Irfan i Ervan.

Ćazim je sin pokojnog Isa Mahmutovića, koji je odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši time svoj obraz i obraz Crne Gore.

Za ovaj ljudski i viteški postupak, blaženopočivši Mitropolit Crnogorsko-primorski G.Amfilohije je posthumno odlikovao pokojnog Isa Mahmutovića Zlatnim likom Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca. Ovo visoko odlikovanje je uručeno Isovom sinu Ćazimu, prilikom osvećenja crkvice-kopije Lovćenske kapele, koja je sagrađena u porti barskog Sabornog hrama, u maju 2017.godine.

Uvažene goste je primio arhijerejski namjesnik barski protojerej-stavrofor Slobodan Zeković.

Ko je bio viteški Iso?

Ne znajući kuda ga vode na posao lokalni Meštrovićevi rukovodioci, Iso Mahmutović je videvši vrh Lovćena izgovorio reči: „Ja neću da rušim nečiju svetinju, da ukaljam obraz i ruke, da na đecu bacim sramotu i prokletstvo!“, napustivši „radove“.

Krajem juna 1972. godine kada su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća „Titograd“. Živković je radnicima objasnio da više nema miniranja, da se sada moraju latiti samo lakog alata neophodnog da se razida i sa lovćenske kape ukloni stara kapela. Dok je objašnjavao kako se to mora izvesti pažljivo, kamen po kamen, da se svaki kamen mora numerisati kako bi kapela kasnije u istom obliku mogla da se sazida na drugom mjestu, iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, oglasio se stasiti momak tridesetih godina, planinskim suncem i vjetrovima opaljenog lisa, sa karakterističnim meksikanskim brkovima, i mirno, ali odlučno rekao:

„Ja to neću da radim!“

Na pitanje iznenađenog i preneraženog Živkovića zašto neće da radi, još mirnije i odlučnije je objasnio da je to svetinja i da on neće da ruši svetinju.

Živković nije odustajao već je pokušavao da mu objasni da to nije nikakva svetinja nego spomenik koji treba ukloniti da bi na njegovom mjestu bio podignut mnogo veći i ljepši – da to, uostalom, nije njegova svetinja:

„Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog!“

„A ako je to naređenje i ako zbog toga možeš dobiti otkaz s posla?,“ pokušao je Živković i da priprijeti i tako urazumi odlučnog brkajliju.

„Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam,“ rekao on a sa njim se solidarisali i gotovo svi ostali radnici.

Čovjek sve to, još odlučnije i ubjedljivije, ponovio i sjutradan kad je na Ivanova korita banula ekipa inspektora Službe državne bezbjednosti da ispita da to nije kakva zavjera i organizacija onih koji su godinama na sve načine pokušavali da spriječe rušenje kapele i kršenje predsmrtnog amaneta slavnog, prerano preminulog crnogorskog vladara.

O njegovom čovječnom djelu napisao je srpski guslar Sava Stanišić pjesmu:

Ja sam čovjek koji prst obraza ima,
vjerujem da Alah sa neba me gleda,
i ne mogu kaljat ime pred ljudima,
Čast i vjera Božija griješiti mi ne da.
I ne mogu ruku da podignem svoju,
na svetinju srpsku što pred nama stoji,
ja poštujem vjeru, i tuđu i moju,
teško onom ko se od Boga ne boji!
Vi udrite samo, drugovi neljudi,
a ja ojdoh domu, ka čeljadi mile,
Bog svačija djela za života sudi,
i meni i vama, strijele ve ubile!
To im kaza u brk, ka šta čovjek čini,
i ućefi jedan dim duvana pride,
ne htjede da greh rad para učini,
no ponosno Iso niz Lovćen otide…“

Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je Isa Mahmutovića posthumno odlikovao medaljom sa likom Njegoša. Odlikovanje je uručeno njegovom sinu Ćazimu, na nedavnom osvećenju crkve Sv. Petra Lovćenskog Tajnovidca u Baru.

„Posthumno odlikujemo Zlatnim likom Petra Drugog Tajnovidca Lovćenskog Isa Mahmutovića zato što je, vjeran Bogu i sudnjem danu, odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši time svoj obraz i obraz Crne Gore,“ rekao je tada mitropolit Amfilohije.