Ispovijest oca Marka koji je pronašao ruku Jovana Krstitelja!
1 min read
Arhimenadrit Marko Kalanj
Piše: Donko Rakočević
Na Lučindan, 31. oktobra 1993, mitropolit Amfilohije je okupljenim vjernicima pokazao ruku sv. Jovana Krstitelja, za koju niko nije znao da se nalazi u Cetinjskom manastiru. U stvari, znao je sam jedan čovjek – arhimandrit Marko Kalanj, koji je tada bio iguman manastira Praskvica. Tih dana, slučajno (ili Božjom boljom), sreo sam oca Marka u Manastiru Morača, i ispričao mi je celu priču, koju sam objavio u „Večernjim Novostima“
Bilo je to, otprilike, 1976. godine, kada sam bio na Cetinju, jednog ljetnjeg dana, mislim da je bio jul ili avgust. Dežurao sam u muzeju, u riznici, i naišao je jedan gospodin. Poveo sam ga kroz riznicu, ispričao mu o svim eksponatima.
Kada smo izašli, upitao me: „Oče, ovdje ne vidim neke predmete iz Ostroga.“
Odmah sam reagovao: „Kakvi su to predmeti iz Ostroga“
Ispričao mi je da je radio u Udbi, da je imao 19 godina 1952. godine, kada su otkrili ono zlato u Ostrogu i da su neke crkvene predmete sa tim zlatom donijeli u Titograd. Kada je Komisija zlato predavala u državni trezor, postavili su pitanje tadašnjem predsjedniku Crne Gore, Blažu Jovanoviću, šta da rade sa crkvenim predmetima. On im je odgovorio da ih stave u trezor i da ih ne diraju.
Zamolio sam ga da mi kaže svoje ime i prezime. Nije htio, iako sam bio uporan. Rekao mi je samo: „Nije sada vrijeme za to. Možda će doći dan kada ću vam reći.“
Dobio sam neku nadljudsku silu i potrebu, ako tako mogu da kažem, da tražim te „crkvene predmete“. Pošao sam u Titograd, kod sekretara Vjerske komisije Izvršnog vijeća Crne Gore, gospodina Boža Martinovića, koji je svojevremeno bio arhijerejski zamjenik na Cetinju.
Kad sam mu rekao zašto sam došao, doslovno mi je odgovorio: „Bog s tobom, oče Marko, što Ti pada na pamet!? Da u ovo vrijeme tražiš tako nešto… Nema od toga ništa!“
Rekao sam mu: „Ipak, ja ću ih tražiti.“
Računajući da o tim „predmetima“ nešto znaju i sveštenici koji su u vrijeme rata živjeli u Ostrogu – prvo pokojni otac Serafim, koji je u to vrijeme bio đak – odmah sam se spremio i otišao tamo. Otac Serafim o njima nije ništa znao. Tako mi je odgovorio.
Onda sam pitao pokojnog protu Savu Davidovića, koji je često boravio u Ostrogu, i još neke sveštenike i sveštenomonahe. I niko ništa nije znao.
Ponovo sam otišao u Titograd. Gospodin Božo mi je odgovorio isto što i prošli put.
Potom sam razgovarao sa pokojnim ocem Geogrijem Mirkovićem, koji je jedno vrijeme bio u Ostrogu. Rekao mi je da mu je pričao otac Gerasim Čečur da mu je pokojni arhimandrit Leontije Mitrović, starješina Ostroga u vrijeme kada je zlato donijeto, ispričao da su sa zlatom odnijeli i krst, odnosno Časno drijevo, ruku sv. Andreja Prvozvanog i jednu ikonu Presvete Bogorodice. Tako mi je kazao…
Otišao sam kod oca Gerasima u manastir Banju i ispričao što mi je rekao otac Georgije. Sve mi je potvrdio. Još mi kaže: „Moj oče, Marko, ja mislim da od toga nema ništa, da su uzeli zlato i ostalo pobacali.“
Ponovo sam išao u Titograd i molio Boža. I tako je to trajalo skoro dvije godine. Ali, bio sam uporan. Poslednji put samu mu rekao: „Ja ću, gospodine Božo, ići kod predsjednika Izvršnog vijeća – mislim da je tada bio Radivoje Brajović – i zahtijevaću da provjerimo u trezoru ima li išta od toga.“
A on mi je odgovorio: „Ne možeš ti ići kod predsjednika Izvršnog vijeća mimo Vjerske komisije i mene.“
Rekao sam mu: „Makar i kroz prozor, uskočiću!“
I tako, za te dvije godine, Boža Martinovića sma posjetio par desetina puta. Negdje 1978 godine, koliko se sjećam, obavijestio me da ima nešto. Bio sam presrećan.
Nakon toga, gospodin Božo je došao u Manastir, sa predsjednikom Vjerske komisije Đedom Vojvodićem i vozačem. Njih trojica su donijeli zvanični akt, „ruku svetog Andreja“ (kako je to meni otac Gerasim kazao) i krst u kojem je ugrađeno Časno Drijevo. Primili smo ih blaženopočivši mitropolit Danilo (Dajković) i ja.
Kada su otišli, mitropolit Danilo mi je rekao: „Oče Marko, ove dvije svetinje moramo negdje da sakrijemo, da znamo samo nas dvojica gdje su. Ako jedan umre, onda treba povjeriti još jednome, tako da vazda dvojica znaju.“
Bili smo svjesni kakva je odgovornost na nama, jer nijesmo imali načina da svetinje zaštitimo.Riznica je obnavljana od 1985 do 1987 godine. Kada je obnova završena, u jednu vitrinu sam izložio „ruku sv. Andreja Prvozvanog“ i Časno Drijevo. Tako sam i napisao na vitrini.
Međutim, jedne noći, kako loše spavam, nešto sma tražio u staroj riznici. Prevrćući, tako, nađem, dio „Misionara“ iz 1934 godine u kome piše o tim svetinjama. Mislim da je vladika Nikolaj pisao. I pročitam da je to, u stvari, ruka Sv. Jovana Krstitelja, a sa njom Časno Drijevo u krst ugrađeno, i ikona Presvete Bogorodice (koju nam nijesu vratili). Odmah sam promijenio natpis i stavio da je to ruka sv. Jovana Krstitelja, kako mi svjedoči „Misionar“.
Nakon što je riznica otvorena – mislim da je bila 1988 godina – došao je Marko Orlandić, koji je jedno vrijeme bio naš ambasador u Moskvi. Inače, bio je član Centralnog komiteta, uticajna ličnost. Poznavao sam ga još od vremena kada je bio predsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore. Sa njim sam imao neke susrete po službenoj dužnosti, u ime Mitropolije i Crlve, razumije se. Doveo je ruskog ambasadora da vidi riznicu Cetinjskog manastira.
Kada smo došli do ruke sv. Jovana Krstitelja i časnog Drijeva, ispričao sam mu sve što znam, i rekao da sam našao podatak da je uz njih bila i ikona Presvete Bogorodice, ali da je sada nema. On je zastao i, onako, misli, misli i kaže: „Imenjače, ja znam gdje se ta ikona nalazi. Ona je u Dvoru Kralja Nikole, u Državnom muzeju. Ja sam bio u komisiji 1952 (ili ’54 godine), sada ne znam precizno, kada je predata u Državni muzej.“
Zamolio sam ga da se založi da se donese u riznicu Cetinjskog manastira, jer ona pripada ovim svetinjama, a i prirodno je da bude tu. I obećao mi je.
Sjutradan sam otišao kod direktora Muzeja gospodina Jakova Mrvaljevića i zamolio ga da mi kaže da li se ikona Presvete Bogorocie nalazi kod njih. Nije htio da mi kaže. Ali, poašo sam još nekoliko puta i, na kraju, kada sam mu rekao da mi je to kazao Marko Prlandić, rekao mi je da se ikona nalazi u trezoru Muzeja, da je veoma vrijedna, dan e bi bila zaštićena ako bi je izložili i neko bi mogao da je ukrade.
Nakon izvjesnog vremena, možda nekih tri-četiri mjeseca, ponovo je došao Marko Orlandić i rekao sam mu: „Neću te ostavljati na miru (bili smo na „ti“, jer smo se dobro poznavali), sve dok nam se ne preda ikona Presvete Bogorodice…“
„Imenjače, časnu ti riječ dajem, ja ću se zaloćiti da se ikona vrati…“
Međutim, dođe AB revolucija, promijeni se vlast u Crnoj Gori i Marko ode s vlasti, tako da je i ikona ostala u Državnom muzeju.
Tri svetinje su, prije nego su dospjele u Ostrog, bile u Dvorskoj kapeli u Beogradu, na Dedinju. Rusi su ih poklonili Karađorđevićima. I zato je otac Gerasim mislio da je to ruka sv. Andreja Prvizvanog, jer su Karađorđevići slavili sv. Andreja.
Čovjek koji mi je kazao za ove svetinje, nikada se više nije javio. Žao mi je, vrlo mi je žao. Ako je živ, volio bih da ga ponovo sretnem. Crkvi je napravio veliku uslugu.
Pročitajte JOŠ:
Da su pravi komunisti bili takvi kakvim ih neki pokusavaju predstaviti te relikvije nebi bile tu dje jesu.
Od 1590 do 1814 Rusija je bila u tri navrata pljačkana od strane udruženih reformatorskih snaga novonastalih evropskih monarhija koje su do tada bile Ruske provincije.Rusija je najgore prosla pri prvom pustošenju 1590-1613 kada je bila i okupirana od strane Reformatora.Za to vrijeme iz Rusije je odneseni 33 000 Hriscanskih eksponata,koplje kojim je proboden Isus Hrist,do vrijednih ikona preko Hristove plastanice koja se potom pojavila u Torinu.Veliko broj Rusa je zbog gradjanskog rata u postrevolucionarnom periodu bio primoran da migrira u zapadnu Evropu,veliki broj njih je završio u Srbiji i Crnoj Gori.Oz zahvalnosti Kralju Jugoslavije Aleksandru Cetinjskom poklonili su mu najvece Hriscanskih svetinje,Ikonu Filarmosu,ruku Jovana Krstitelja i dio casnog krsta.
Te Svetinje treba vratiti Rusiji,tamo pripadaju a nama svaka čast sto smo ih uspjeli sačuvati u jednom teskom vremenu.
Ako je živ,možda jeste a možda i nije u svakom slučaju je itekako zaslužan ,da su relikvije u stvari Svete mošti ruka Jovana Krstitelja dočekale ovo vrijeme, oni bi ih bacili u to smo bar sada sigurni,ili bi ih dali onom porkletniku da ih prodaju ,ovako tog čovjek treba potražiti i odlikovati obavezno!