“Ispravljanje“ Njegoša u Crnoj Gori danas

Piše: Goran Kiković

Poštovani slavljenici,

neka vam je srećan 64. rođendan Društva koje nosi ime našeg vječnog i slavnog Njegoša. Ja sam ovo moje obraćanje, vjerujem sa razlogom, morao da naslovim – “Ispravljanje Njegoša u Crnoj Gori danas“.

Evroatlantska antisrpska vlast Crne Gore, oličena u liku Mila Đukanovića, sprovodi godinama sistematsku agresiju na srpski jezik i druge činioce srpskog identiteta u Crnoj Gori. Najdrastičniji primjer agresije na srpski jezik jeste krađa srpskog jezika! Da bi se ubijedili građani Crne Gore i svijet, kako postoji nekakva „crnogorska nacija“ stvara se takozvani „crnogorski jezik“. Zapravo se jedan dio ijekavskog dijalekta srpskog jezika pokušava proglasiti novim jezikom.

Radi se zaista o primitivnoj, ideološkoj, antinaučnoj konstrukciji čiji je jedini cilj izmišljanje novih crnogorskih ustanova i uništenje postojećih srpskih. Dopustimo li da se dijalekt ili provincijalizam proglasi jezikom, onda bismo dobili mnogo novih jezika u svijetu: američki, kanadski, meksički, brazilski, austrijski, novozelandski, južnoafrički, itd. Naravno da je ovo potpuno besmisleno i nijedna ozbiljna država ne bi sebi dopustila ovako nešto, ali ova naša je nešto drugo i zato nad srpskim jezikom i narodom sprovodi zločin (genocidnih razmjera i kapaciteta). Uzgred, međunarodne naučne i druge ustanove nažalost ćute pred ovakvim postupcima. Napomenimo da na staroslovenskom riječ „jezik“ znači „narod“.

Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju pravo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za pravo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao „Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan „crnogorski jezik“, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%.

Jezik je ogromno kulturno, umjetničko, etničko i civilizacijsko blago i kao takvo se mora pažljivo čuvati i njegovati. Srpski narod i država Srbija ne smiju dozvoliti otimanje i uništavanje srpskog jezika, na kojem su stvorena književna djela od svjetskog značaja neprocjenjive vrijednosti. Krađa jezika, znači i krađu književnih djela i usmenog predanja na tom jeziku.

Suština je da jedan jezik ne može imati više naziva i da se identitet jezika ne može mijenjati za dnevnopolitičke potrebe. Govor u Crnoj Gori se ne razlikuje ni po čemu od govora Srba u Republici Srpskoj i djelovima BiH, kao ni od govora Srba jugozapadne Srbije, odnosno Like, Korduna, Banije, itd. Govor u Crnoj Gori se od govora u Beogradu razlikuje samo po (ij)ekavici. Svi koji govore na pomenutim prostorima se savršeno “razumiju“ ili “razumeju“!

Stoga svi Srbi u Crnoj Gori i Srbiji i drugdje (kao i naučne, prosvjetne, državne i druge ustanove) su dužni da se bore protiv postojanja i priznanja takozvanog „crnogorskog jezika“. Crnogorski govor nije čak ni cio dijalekt (ranije objašnjeno), već samo lokalna interpretacija ijekavskog narječja, štokavskog dijalekta srpskog jezika. Oni koji tvrde drugačije su ili velike neznalice ili zlonamjerni demagozi. Po pomenutom pitanju nema nikakvog kompromisa. Nekome se može srpski jezik sviđati ili ne – može ga koristiti ili ne – ali niko nema pravo da vrši amputaciju srpskog jezika i da mu nasilno mijenja identitet, jer bi to značilo da se nasilno zavodi ideologija genocida, kao priprema za njegovo sprovođenje. Nažalost, ne bi bilo prvi put srpskom narodu da tako nešto doživi.

Evo i jednog ilustrativnog primjera: Njegošev „Gorski vijenac“ se u Crnoj Gori prevodi na takozvani „crnogorski jezik“!? Ovo je klasičan organizovani kriminal, koji podsjeća na kriminalne grupe koje ukradu automobil, obrišu serijske brojeve šasije i motora, ugraviraju nove lažne brojeve, a zatim prodaju takav auto.

Crnogorski filolog, novinar i publicista Božidar Miličić kaže da je iznenađen reakcijom srpske javnosti nakon saznanja da je djelo Petra Petrovića Njegoša „Gorski vijenac“ priređeno u skladu sa crnogorskim pravopisom.

Crnogorski pravopis je predstavljen 2008. godine, a sredinom prošle godine Skupština Crne Gore je usvojila i novi Zakon o uvođenju crnogorskog jezila u sve obrazovne institucije. Prema novom pravopisu crnogorska azbuka ima ima dva slova više „sj“ i „zj“.

„Nije mi ni na pamet palo da prevodim ‘Gorski vijenac’ jer smatram da su srpski, bosanski, crnogorski i hrvatski jedan jezik, već sam samo prilagodio tekst novoj crnogorskoj ortografiji“, kaže Miličić. „Meni kao filologu odgovara fonetska formula ‘piši kao što govoriš’, što se dešava u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, pa zašto to ne bi bilo primereno i u Crnoj Gori, posebno sada kada za to postoje i pravopisni uslovi“, naveo je on. Miličić kaže da je izmijenio ekavicu tamo gdje je to bilo potrebno, ali dodaje da su mnogi ekavizmi, kojih u epu ima, ostali. Kao primjer on je naveo riječi vreme i kolevka.

Prema njegovim riječima, cio posao je urađen uz podršku Ministarstva prosvjete Crne Gore i do sada je iz štampe već izašao jedan broj primjeraka ovog najnovijeg izdanja “Gorskog vijenca“.

Petar II Petrović Njegoš ustanovio je prvu medalju u Crnoj Gori, koja je predviđena kao medalja za junaštvo, a to je Obilića medalja. Među naučnicima ima spora kada je ona ustanovljena, da li 1841, ili 1847. godine. To je, međutim, manje bitno. Ova medalja je ne samo svjedočenje o borbi za državnost Crne Gore, koju je Njegoš iskazao kroz mnoga svoja djela, nego i o srpskoj nacionalnoj pripadnosti Crnogoraca.

Poznato je već da je Obilića medalja bila najveće crnogorsko odlikovanje koje se dodjeljivalo borcima za ispoljenu hrabrost u ratu, a naziv joj je dat po legendarnom kosovskom junaku, srpskom vitezu Milošu Obiliću, koji je u Kosovskoj bici na Vidovdan 1389. godine ubio turskog sultana Murata I, čime je zadobio najviše poštovanje kod Srba.

Zato, braćo, divimo se velikom Njegošu i njegujmo srpski jezik i gusle.

Zato i jesmo kroz istoriju bili proganjani, a tako je i danas, jer svijetu (zapadnom svijetu) smeta takav način života, smeta im čojstvo i junaštvo, smeta im ponos i dostojanstvo, smetaju im gusle!

Zato se pored junaka u Crnoj Gori i Brdima slavila sloboda i pjevalo se i o guslama:

“Gusle moje diko Srpskog roda,

zapjevaću tako mi Ostroga,

đe se krstim i palim svijeću,

pred nepravdom uzmaknuti neću!…“