Istinska ljubav u vremenima podjela: Božić kao poziv na pokajanje i razumevanje
1 min read„Treba da tražimo ljubav u sebi i da pokušamo da nađemo tu istinsku ljubav u svome srcu. Kada to učinimo, kroz taj filter ljubavi srca i duše, bolje ćemo vidjeti jedni druge, bolje ćemo se razumjeti, a onda ćemo naći način da se pokajemo i prihvatimo sve ono što se dešavalo u Crnoj Gori, da se ne bi ponovo dogodilo“, naveo je u intervjuu za IN4S o. Miajlo Backović.
Stiže nam Božić, najradosniji praznik među hrišćanima. Kako se tradicionalno obilježavaju Božićni praznici?
-Božić je jedan od najradosnijih hrišćanskih praznika, uz Vaskrsenje Hristovo, dan kada je počelo spasenje čovječanstva rođenjem Sina Božijeg u Vitlajemskoj pećini. To je dan kada proslavljamo rađanje sunca pravde i istine, početak spasenja roda ljudskog i cjelokupne prirode kroz rođenje Bogomladenca Hrista.
Na Badnji dan se bere badnjak rano ujutro i donosi se pred kuću, a popodne unosi u kuću uz razne propratne običaje. Badnjak se na kraju nalaže. Oni koji imaju uslove, nalažu badnjak u krugu porodice kod svoje kuće.
Od devedesetih godina prošlog vijeka, uveden je običaj nalaganja badnjaka ispred Hramova u gradovima. Ovaj način obilježavanja zadržao se do danas, simbolizujući zajedništvo hrišćanske zajednice koja se okuplja oko svog hrama kako bi proslavila simbolično početak rođenja Bogomladenca. Razni su običaji vezani za Božić i Badnji dan, ali ono što je najvažnije jeste da svi zajedno, u ljubavi i zajednici, naložimo badnjak kao simbol mira i zajedništva.
Simbolika samog drveta badnjaka zaista vuče korijene iz paganskih vremena, vremena žrtvoprinošenja kada su naši preci, kao pagani, slavili Boga sunca. Sa dolaskom hrišćanstva, Sveti Sava, jedan od najmudrijih i najvećih duhovnih vođa srpskog naroda, ne samo zato što tako pjevamo i što smo čuli i njemu, uspio je da ove drevne običaje preobrati i prilagodi hrišćanskom učenju. I slave koje imamo mi Srbi, za razliku od svih drugih pravoslavnih naroda, to je sve hristijanizovan običaj nekada pagana.
Mnogo je teško bilo nekada kod Srba, iako smo hrišćani, izbaciti taj paganski duh, Sveti Sava je hristijanizovao te paganske običaje, dao im duboki hrišćanski smisao i tako smo to prihvatili i tako do dana današnjih proslavljamo i naše slave i badnjak i početak spasenja i rođenja roda ljudskoga.
Velika su iskušenja oko praznika?
Nažalost, u Crnoj Gori istorijski bi mogli reći, Badnjaci su dan kada se branilo, od Mojkovca, mojkovačka bitka bila je baš u vrijeme Božićnih dana, odbrana Ostroga od Turaka takođe, a i do naših dana kada je bilo glasanje onog bezakonja upravo uoči Božića i tih dana kada smo morali izaći na ulice da branimo naše svetinje prije tačno pet godina od današnjeg Božića.
Velika su iskušenja uvijek u Crnoj Gori oko praznika rođenja Bogomladenca Hrista, ali uvijek smo to nekako znali da smirimo, i mi kao crkva i kao zajednica i da se Bogu molimo da proslavimo Božić onako kako to treba.
Na Cetinju se na samom početku godine dogodila velika tragedija. Da li su za to krive podjele?
-Ja sam teritorijalno i geografski gledano autohtoni Crnogorac, Katunske nahije, to je ono što je stara Crna Gora bila. Poznajući dobro istoriju svoje porodice, istoriju svoga plemena, a na kraju istoriju Crne Gore uopšte, mogu reći da su sve ovo posljedice jedne duboke podjele unutar samog bića Crne Gore.
Nažalost, mi smo duboko podijeljeno društvo i nismo se nikad suočili sa našim greškama iz prošlosti. U Crnoj Gori svi znamo da u ovom trenutku ima, ako ništa drugo, pet podijela koje su duboko urezane u biće našega naroda. Od podjela koje vidimo, zelenaši, bijelaši, komite, partizani, četnici pa sve do novih političkih podijela koje su se desile devedesetih godina, do podijela stvaranja nekih novih nacionalističkih ideja u Crnoj Gori koje su proizašle iz tih podijela, mi smo došli u situaciju da sada nesuočeni sa svojom prošlošću doživljavamo posljedice svega toga.
Jedna od tih posljedica naravno je i ova tragedija na Cetinju.
Ova tragedija nije samo politička, i bilo bi pogrešno posmatrati je isključivo kroz politiku. Ona se mora razumjeti kao posljedica dubokih političkih i nacionalnih podjela u društvu koje su trajale decenijama. Obezboženja od 1945., masovne grobnice po Crnoj Gori, krvave bratoubilačke ideje, koje su nažalost Crnu Goru zavile u crno.
O tome se ćutalo i ćuti se do dana današnjega.
Za razliku od velike Rusije koja se suočila sa svojom istorijom, prošlošću, koja je takođe imala bratoubilačkih ideja koje su raspodijelile Rusiju, današnja Rusija se suočila sa svim tim nemilim stvarima koje su se desile i prihvatili su sve to kao dio istorije. Suočili su se sa tim, pokajali se i traže pokajanje.
Mi u Crnoj Gori, na žalost, nismo se pokajali i nismo se suočili sa prošlošću, zbog čega nam se ta prošlost iznova vraća. Dokle god se ne budemo suočavali sa različitim dijelovima naše istorije, posebno od Drugog svjetskog rata do danas, pa i sa rušenjem kapele, koju neki pominju u raznim kontekstima, ali svi znamo da je Vladika Petar II Lovćenski tajnovidac prokleo Crnogorce ako ga ne sahrane u crkvi. Napominjem i stavljam uzvičnik – u crkvi na Lovćenu, a ne u mauzoleju, ne u kazamatu, ne u nekom modernom zdanju. Vladika je tražio da bude sahranjen u crkvi koju je sam projektovao.
Kako svi znaju, mi smo tražili da se crkva na Lovćen vrati, ne zahtijevajući da se sruši mauzolej, koji je sagrađen silom i prisilom, kršeći i zakon i volju tadašnje Crne Gore i Crkve. Ali, opet kažem, i to je Crna Gora. Taj mauzolej treba da ostane kao spomenik jednog doba, kao što Rusi nisu uklonili sve petokrake sa Kremlja, već su ostavili jednu kao svjedočanstvo tog perioda ruske istorije. Tako i mi treba da ostavimo te spomenike koji će nas opominjati na naše podjele.
Ali treba da se vrati crkva i da se u nju sahrani Vladika, te da se njegove mošti vrate tamo gdje je on tražio da budu. Dakle, Cetinje i cijela Crna Gora mogli bi se opisati kao da je Cetinje, na žalost, tokom čitave istorije iskorišćeno kao poligon za političke podjele i politička potkusurivanja različitih političkih strana.
Nažalost, Cetinje je postalo takav simbol već 90-ih godina, ali i prije toga, počevši od prvih protesta protiv Vladike, mitropolita Danila Dajkovića, kada su protesti bili upravo zbog njegovog protivljenja rušenju Njegoševe kapele. Taj kontekst se nastavio do 90-ih, kada je kamenovana bogoslovija, kao i manastir, uz strašne uvrede i uzvike. Nažalost, i ja sam svjedok tog vremena; tada sam bio bogoslov na Cetinju i proveo sam 5 godina u tom gradu, gledajući kakve su posljedice političkih zloupotreba Cetinja i Cetinjana.
Cetinje je veliki grad koji nosi značajnu istoriju. Cetinje je, bez sumnje, stvarna prijestonica Crne Gore, i to kako u duhovnom, tako i u državnom smislu. Međutim, ovaj grad je toliko zloupotrebljavan kroz istoriju da danas imamo situaciju gdje se, na žalost, i ova tragedija pokušava predstaviti kao posljedica takozvanog posrbljavanja Crne Gore, kako neki žele da pokažu. U stvarnosti, ovo je posljedica istorijske bratske podjele čitave Crne Gore, gdje je Cetinje, ponovo kažem, nažalost, postalo poligon za politička potkusurivanja kroz istoriju, sve do današnjeg dana. To vidimo po komentarima na raznim društvenim mrežama i medijima koji žele da iskoriste i ovu situaciju velike tragedije.
Moramo reći da je ovo već druga situacija koja se desila u blizini Cetinjskog manastira, sa ubistvima porodica i gubitkom glava. Za samo tri godine, na Cetinju je izgubljen veliki broj nevinih žrtava, čije su sudbine posljedica bezumlja nekih ljudi, iz bilo kog razloga, što nećemo sada razmatrati.
Mislite li da je istinska ljubav, koja ne traži ništa zauzvrat, sve manje prisutna u današnjem društvu?
Ono što je najbitnije je da u ovim božićnim danima potražimo snagu i ljubav u sebi kako bismo razumjeli jedni druge. Treba da se trudimo da slušamo i čujemo jedni druge, jer sve ovo su posljedice otuđenosti među ljudima. Često prođemo pored drugih, ponekad se i javimo, ali ako primjetimo nečiju muku, zaobilazimo je jer ne želimo da nas opterećuje nečiji problem.
Izbjegavamo da razgovaramo sa tim čovjekom, a taj čovjek, kao i svaki drugi, nosi u sebi svoju ličnu tragediju, ali i porodičnu i istorijsku bol. Taj čovjek, koji sve to nosi, zapravo je jedna duša na koju mi ne obraćamo pažnju, pa čak ni mi kao crkva, iako bi trebalo da se okrenemo jedni drugima. Treba da zagledamo u svoja srca i da pokušamo da nađemo bar malo ljubavi, kako bismo se bolje razumjeli. Možda bi tada bilo mnogo manje ovakvih situacija. Možda bi tada bilo i mnogo manje ličnih tragedija, ubistava i samoubistava, koji su evidentni, a takođe i ogromno prisustvo alkohola i psihoaktivnih supstanci među našim narodom, posebno među mladima, dovodi do različitih pomračenja uma, iz kojih na kraju nastaju ovakve tragedije.
Dakle, velika podjela u narodu, nerazumijevanje i nedostatak, današnjim riječnikom, empatije, u stvari nedostatak želje da saslušamo jedni druge i da pomognemo u životu koji nas sve zaokuplja, uključujući i društvene mreže i razne druge političke situacije koje nas odvraćaju od mogućnosti da se razumjemo jedan drugog.
Božić bi trebalo da bude poruka da se Bogomladenac rađa upravo zbog nas. Bogu nije bilo potrebno da se rodi i da živi sa nama, da zbog nas strada, da zbog nas umre i da zbog nas vaskrsne. On je to uradio iz velike ljubavi, a mi danas, bojim se, tu ljubav ne osjećamo. Mnogo se govori o ljubavi, ali ta ljubav o kojoj mi govorimo uglavnom je strast ili ljubav iz interesa. Nema iskrene ljubavi, nema one ljubavi koja se žrtvuje, koja ne traži ništa zauzvrat. Te ljubavi – vaskrsle ljubavi, ljubavi Bogomladenca Hrista među nama – nažalost, sve je manje.
Treba da tražimo ljubav u sebi i da pokušamo da nađemo tu istinsku ljubav u svome srcu. Kada to učinimo, kroz taj filter ljubavi srca i duše, bolje ćemo vidjeti jedni druge, bolje ćemo se razumjeti, a onda ćemo naći način da se pokajemo i prihvatimo sve ono što se dešavalo u Crnoj Gori, da se ne bi ponovo dogodilo.
Zvijezda koja je vodila Mudrace do Vitlejemske pećine neka nas sve vodi ka iskrenoj spoznaji dubine našeg srca,a toplina plamena Vitlejemskog zagrije naše duše i obasja naš put ka spasenju!
MIR BOŽIJI HRISTOS SE RODI!!!