Istoričar Natko Nodilo – Stanovnici Dubrovnika su Srbi

Krajem devetnaestog stoleća je istoričar Natko Nodilo proučavao nacionalni sastav stanovništvo zapadnog Balkana, pa je svoje mišljenje izneo i o Dubrovčanima. On u ovom gradu ne nalazi ni Hrvate ni hrvatski jezik.

Natko Nodilo (Split, 1834 – Zagreb, 1912) bio je političar, istoričar i publicista. Vlasta Švoger u knjizi „Ideali, strasti i politika, Život i djelo Andrije Torkvata Brlića“, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2012, na 37. strani piše: „Brlić je katkad i vlastiti nacionalni identitet nazivao srpskim… prihvatili nacionalno jezičku klasifikaciju Vuka Stefanovića Karadžića, koji je sve štokavce, bez obzira na vjeru smatrao Srbima. Toj skupini su pripadali i … Imbro Ignjatijević Tkalac, Matija Ban, Mihovil Pavlinović, Luka Botić i Natko Nodilo.“

Studirao je bogosloviju u Zadru i istoriju i geografiju u Beču. Radio je kao gimnazijski profesor u Splitu i Zadru, a zatim kao univerzitetski profesor u Zagrebu. Bavio se kraće vreme antičkom istorijom, da bi se potom koncentrisao na srednjovekovnu istoriju Srba i Hrvata i na istoriju religije.

Pisao je o istoriji papstva, ranoj dubrovačkoj istoriografiji kao i predhrišćanskoj religiji Srba i Hrvata. Najznačajniji radovi su mu: Postanak svjetovne papinske vlasti ili pedeset godina talijanske istorije (724—774), Zagreb 1878; Stara vjera Srba i Hrvata (Split, 1981) i Historija srednjega vijeka za narod hrvatski i srpski I—III, Zagreb 1898—1905.

„U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivijeka, govorilo se srpski: govorilo – kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.” (1)

Hrvatski nacionalisti žele da ospore ispravnost ove njegove tvrdnje činjenicom da on nije bio lingvista, ali ih pobija ugledna savremena hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, u knjizi „Jezik i nacionalizam“, tvrdnjama da se naša štokavština nikada nije nazivala hrvatskim jezikom, a jeste srpskim, ilirskim, slovinskim, naškim…

Na 273. strani pomenute knjige ona kaže:

„Za štokavski se koristio i naziv srpski, npr. u drugoj četvrtini 19. st. je naziv ilirski kao i srpski bio uobičajena oznaka za štokavski jezik. I to ne samo u 19. stoljeću, nego i u ranijim stoljećima. Ne smije se prešutjeti, a to se čini u ovoj monografiji, da su u bezbrojnim dubrovačkim dokumentima s kraja 15.st. pa do kraja 18.st. Dubrovčani koristili izraz „linga seruiana“ kao oznaku za svoj vlastiti jezik.“

U istom delu Nodilo još piše:

„… srpski idiotizmi nisu rijetki u talijanskome jeziku sviju ljetopisaca dubrovačkih… Sve ovo nagovješćuje osobu izrazitu, jedinu, koja misli svoje sklada sasvim hrvatski iliti srpski, a talijanski piše za nevolju. Tome prvom ljetopiscu kano je srpština više prirođena, nego ljetopiscima što iza njega ponikoše.“ (2)

Dakle, Nodilu je jedan jezik hrvatski ili srpski (od kada su Hrvati prihvatili srpski jezik za svoj književni), ipak kad god pobliže opisuje jezik Dubrovčana, govori isključivo o srpskom jeziku, pošto naziv jezika imenuje po poreklu i činjenicama, starim zapisima.

Ovaj srpsko-dalmatinski istoričar u istom delu o kralju Tvrtku kaže:

„… Po iskopu pravih Nemanjića, Tvrtko njihov potomak po tankoj krvi, kazivao im se baštinikom, i težio sa njihovom moći, te uzeo sebi srpski dohodak od 2000 perpera iz Dubrovnika… Valjda nema srpskoga vladara, koji bi, u poveljama i u pismima, pouzdanije i usrdnije od Tvrtka govorio o Dubrovčanima.“

Napomena:

1-3 Natko Nodilo: Prvi letopisci i davna historiografija dubrovačka, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1883, sveska 65, strane od 65. do 128.

Preuzeto sa portala: Rasen