Izdati „Gorski vijenac“

Bude tako slavnih a tragičnih ljudi koji ma šta da su u životu uzeli da čine – ne bi prestali da budu tragični, osim što možda ne bi bili slavni.

Njegoš je sa malo godina postao i duhovni i svetovni vladar male Crne Gore, koja je u to vrijeme bila upravo ostrvo slobode unutar Otomanskog carstva.

Junoša među monasima, načitan među nepismenima, natprosječan u moru osrednjosti. Princ u mantiji.

Njegov „Gorski vijenac“, našu najpoznatiju knjigu, štampale su do sada nebrojene izdavačke kuće. Dugo sam bi o u dilemi po čemu bi novo hercegnovsko izdanje trebalo da bude posebno, imajući u vidu da Knjižara So s dozvolom nasljedika baštini tradiciju najstarijeg regionalnog knjižarstva i izdavaštva: Jovo Sekulović, koji je 1898. g. na pjeni od mora osnovao klasičnu knjižaru, štampao je „Gorski vijenac“ čak četiri puta: 1913, 1921, 1922. (na latinici) i 1939. godine.

Tradiciju obalnog objavljivanja „Gorskog vijenca“ valjalo je stoga nastaviti. Dugo nisam imao odgovor na pitanja da li štampati fototipsko izdanje „Gorskog vijenca“ iz 1847. godine, ili „Gorski vijenac“ prepisan rukom, ili dvojezično izdanje, ili izdanje paralelno na ćirilici i latinici, ili pak neko peto…

Dva i dva povezao sam na relaciji Crna Gora – Boka Kotorska, kada sam vozeći auto doživio providencu, shvativši da je najlogičnije izdati specijalizovano – upravo Bokeljsko izdanje (za bibliofile i kolekcionare, ali i za narod) – posvećeno školovanju mladog Rada (Tomova Petrovića) u Herceg Novom – i boravcima potonjeg vladike Petra II Petrovića Njegoša u Boki Kotorskoj. Vraćao sam se kući sa sve osmijehom, jer mi se razvedrilo ponad glave…

Ni jedna nam druga knjiga ne nudi ključeve za tumačenje svih Crnih Gora osim „Gorskog vijenca“, i valjda je zato (arhaični jezik ostavimo li po strani) „Gorski vijenac“ tako težak za varenje.

Glagol sam odabrao namjerno.

Kaže apostol Jovan: „I uzeh knjižicu iz ruke anđelove, i izjedoh je; i bješe u ustima mojima kao med slatka, a kad je izjedoh, bijaše grka u trbuhu mojemu“. Čitanje slatkog „Gorskog vijenca“ obavezuje, a s obzirom da živimo u vremenima kada se od pominjanja slobode mnogim robovima globalnog poretka podiže želudac, nije čudo što se na najvećeg među Crnogorcima koji opasno i baš često srbuje – gleda kao na gorak plod.

Njegoš ne upire prstom na savjest nacije, nego prst polaže na stihove koji na savjest treba da podsjete, da svak može da pročita, da mu se ne soli pamet sa strane, nego da sam vidi što je pjesnik htio da kaže. Premda, Njegoš je predvidio i kategoriju đaka upornih u želji da ne progledaju čitajući: „Budale su s očima slijepe, / koje vide, a zaludu vide.“

„Gorski vijenac“ počinje hamletovskom dilemom vladike Danila. On stoji na vrhu Lovćena i poslovično više vidi nego oni pod brdom. Mori ga preužasna briga: šta da radi?! Jer, ako  krene protiv dojučerašnje braće koja su primila vjeru Imperije – ući će u bratoubilački rat! A ako kojim slučajem ne krene, onda će sva Crna Gora da potpadne pod ideologiju Imperije, i od divne, slatke slobode neće ostati ni strva.

Junaci „Gorskog vijenca“, sad već mitski Crnogorci, baštinici vjere prađedovske, kreću u borbu, i pobjeđuju, uoči Božića.

Žanrovski, crnogorski je vladika napisao filozofsko-teološki ep u dramskoj formi. Da prevod Biblije kojim slučajem nije stigao do Crne Gore, dovoljan bi bio „Gorski vijenac“.

*

Njegoš je – oivičen Crnom Gorom bez ikakvih škola, bez pravih puteva, bez ikakve infrastrukture i značajnijeg oblika privrede – ispjevao misli koje se od Homerovih ili Eshilovih razlikuju samo po tome što su hrišćanske.

Bokeljski đak, Petar II Petrović Njegoš, naučio nas je lekcijama o borbi za slobodu. Ko god kaže da su lekcije prevaziđene, da to više nisu ona vremena, da nema Turaka, na simboličnoj ravni nije rekao ništa: ponovo se od nulte nadmorske pa do lovćenskih visina odrodilo plaho i lakomo.

Zamke su po vremenima rastegnute uvijek iste.

Ili ljubiš slobodu ili misliš da si zaradio njenom prodajom.

Gotova formula.

Nikola Malović