Izliv destilisane mržnje

Piše: Jovan Lakićević

I Cetinje je dobilo OSKARA!, ali, bojim se, da se njime neće ni mnogo, ni dugo ponositi! Jer, ovaj cetinjski Oskar ima i prezime – Huter, koje pomalo vuče na švapsko.
Ispostavilo se da jeste i da je unuk sanitetskog činovnika, potporučnika zloglasne Austrougarske, sa istim, đedovim imenom.
Đed se na proputovanju zaljubio u jednu Cetinjanku, a, navodno, i u Nikolinu Crnu Goru, pa je riješio da tu i ostane. Danas bi, vjerovatno, bio ponosan na svog unuka (neki kažu – praunuka), no, svejedno, važno je da su geni progovorili!
Prethodni Oskar bio je činovnik na Dvoru, kada su njegovi sunarodnici vježbali topovsko gađanje u Kotoru. Meta je bila – Njegoševa Lovćenska kapela!
Pogodili su je iz nekoliko puta, i razrušili, dok je Bokeljska mornarica, danas zaštićena kao nacionalno dobro Crne Gore, tim povodom – igrala kolo!
No, da ne širim priču. Koliko juče, dok je ovaj potonji Oskar , u ime „slobodarskog Cetinja“ , grmio na sjednici crnogorskog Parlamenta, poput onih topova iz Kotora, protiv svega što je srpsko, a posebno protiv Predsjednika Skupštine, i sam sam se osjećao, blago rečeno, nelagodno.
Gledajući TV prenos, uhvatio sam sebe kako se, instinktivno valjda, okrećem okolo, nesvjesno tražeći kakav štap, ili flašu, da ih upotrebim u nužnoj samoodbrani! Toliko je Oskarova destilisana, patološka, antisrpska mržnja bila gotovo opipljiva, da je stigla i do nas, nedužnih i nevoljnih posmatrača cetinjskih zbivanja…
Na trenutak sam pomislio na njegove sunarodnike, generala Poćoreka , ili Makenzena, i njihove govore Austrougarskoj armadi 1.914. prilikom njihovog pohoda na Srbiju i Crnu Goru, da mu nijesu bili ni do koljena! Toliko je ostrašćene, zarazne mržnje bilo u njegovoj besjedi…
Nastojao sam da shvatim odgovor Andrije Mandića i njegove komplimente današnjem Cetinju, kao gest bratskog pomirenja, toliko potrebnog Crnoj Gori, ali se pritom nadam da je, valjda, mislio na negdašnje „srpsko počivalo“, kako je to i njegov oponent, spomenuti Oskar, na svoj način primijetio.
Ja, opet, kao novinar, nemam ama baš nikakve potrebe da se dodvoravam današnjoj „prijestolnici“, pogotovo što ovovremeno Cetinje to ni na koji način odavno ne zaslužuje! I krajnje je vrijeme da se stavka iz Protokola, ili ne znam već iz čega, da se prve sezonske sjednice Skupštine CG, drže u „prijestolnici“ konačno izbaci.
To sam predlagao i prije tri godine, kada sam na Srpskom Tavoru, na Bjelasici kod oca Joila, baš tako rekao okupljenom narodu. Tada sam dodao da Cetinje odavno ne liči na sebe, pominjući okolnost da je se u ovoj Opštini, 2.002. godini, 12 hiljada stanovnika izjasnilo za zajedničku državu Srbije i Crne Gore, a isto toliko, četiri godine kasnije, za njeno – otcjepljenje!
Pomenuo sam tada , a malo kasnije i na ovom Portalu, da „grad heroj“ za vrijeme četvorogodišnjeg rata, nije „ni prstom mrdnuo“ da se oslobodi, za razliku od mog Kolašina koji je 24 puta, kako se to popularno kaže, „prelazio iz ruke u ruku“! Da je u Cetinju , u to ratno nevrijeme, rođeno, ne 700, kako se nekad mislilo, već 1.200 vanbračne djece.
Pomenuo sam tada riječi jednog od budućih crnogorski čelnika nakon oslobođenja, valjda Peka ispod Vrtijeljke, da bi Cetinje trebalo opasati bodljikavom žicom i zapaliti! Mislio je, nesumnjivo, na ono što se dešavalo u pokornom gradu, u vrijeme okupacije.
Boravak italijanskih vojnika na Cetinju ostavio je i do danas traga. Šta mislite, čiji potomci počesto uzvikuju onu popularnu parolu, na svom, „očinskom“ jeziku: „E viva , e viva Montenegro“! I tako dalje…
Naslov na Portalu, glasio je: NE DAMO SVETINJE, STIDI SE CETINJE, uz jasnu aluziju da od svih pravoslavnih gradova u CG, jedino na Cetinju nije bilo biblijskih litija…
I, najzad, još jednom: hoće li se poslanici crnogorskog Parlamenta konačno opasuljiti, da u ime, recimo, ličnog dostojanstva, ne dozvole više cetinjska poniženja, na Belvederu, ili u gradu, izbjegnu zapaljene gume, plotune i gađanje kamenjem i jajima i najgnusnije uvrede, od šačice, ili gomile cetinjskih i uvezenih „komita“?
Ili će i dalje, neshvatljivo mazohistički, trpjeti cetinjska susretanja…