Ja NA TO neću odgovoriti!

Piše: Mr Slobodan M. Čurović Apis*

Radost i more obećanja, zbrziti ulazak u EU i pošto-poto u NATO. Šta kažeš na to, bato? Kada dođu Ameri, ajde čik se zamjeri. Ima da nas muštraju, da vršljaju, da nas ubrazde. Imaćemo gazde.Kolike li euforije će biti kada dođu. Cvijeće, tepisi, po potrebi crveni („Crveno obuci“) u skladu sa nekadašnjom omiljenom bojom. Nasilno obrlaćeni narod jedva čeka, sav ustreptao da uđe u – anatemate na to. A kažu da se sa nama ponose, reperski onako, da nas mrtve (sa tuđih ratišta donose), jer takve barem glasine pronose. Ali kada smo garant sigurnosti i neviđena sila na Balkanu i Bog nama ima da oprosti. Mora.Jer takvi su zaključci sa zadnjeg plenuma. I oni bolje znaju nego Bog.

A što ovaj narod može da pretrpi, niko ne može na kugli zemaljskoj. A da voli da trpi, voli. Uslača nam se to, a navika zajača, nekako smo sigurniji u sebe, kada drugi nama vlači. Lakše je brate. To udarne pesnice i zglobovi sistema, neovisni novoanalitičari i natisti, još malo papisti. To munje nebeske sa 100 evrova pensije (da vam je ko ne otme). To studenti, prišli uz menzu, to evropljani, evristi, kritička svijest da padneš u nesvijest. “To mi radi.“

I dok čestite roditeljke protestuju, metu se od zore do zore, zbog pravde, zbog otimačine, sinovi se u kafićima zore, a kćeri spavaju do podne. More. Potajni lideri traže svoje opozicije, u prijelascima i rotiranjima, da bi đelovali, podjednako. Intelektualnost se zavalila i gužva isprazne misli. Redovno nam dolazi elita iz okruženja, da nas proveseli i spasi.

Ali šta se mi pitamo? Drugi se pitaju sa nama dok im raportiramo na doručkovima, ručkovima. Podnosimo redoviti izvještaj svakojakim emisarima, bjelosvjetskim dolarnicima (a čudi me da kod nas ima špijunara), sipačima pameti i redarima, po potrebi higijeničarima svijeta, što tako kad im dođe malo prospu uranijuma (kao ne bilo roka nekada cukra kad se odavno ne vidimo, a ono uželjeli se, pa bratske ruke raširili. Ko da govorimo: “Gdje ste, taramaniju Vam vašu? Što vas nema? Da Vam se nije šta desilo? Nausječenije.“

Ti nezvani gosti baš se odomaćili, zasjeli u pročelje, pa patroliraju našim ispranim glavama i ćosaju se sladostrasno, donoseći nam pohvale i izvještaje kako napredujemo. Mašala! A od svake te pohvale puca nam po rbatu. Ako tako nije, rak me raznio, a branili me postmodernisti. Ako ne budemo dobri domaćini, ako budemo nevaljali, ima odmah da zapuca po rebrima.
Moć je u manipulaciji naručenim anketama? Za koga si ti, Bato? I kada vas neko zapita posle svih izbora i pretumbavanja, svakojakih kampanja (e to valja) za koga si i šta ovo bi, znadnite, za koga su, samo se osjećajima malo igraju, a dobro ih zapalo, da odglume domaći zadatak. A kad treba da se precizira nešto, tu su dežurni domišljani, podmazani anketari (kojima je ko majci u srce), oni znaju da objasne tako lako i lepršavo, a sve u skladu sa mnjenjem, jer damari neprestano rade, ponegdje i radu?

I tako evo sve ove godine, nekako s proljeća, to se već predosjeća. Važno ja da je bilo transparentno, samo sretno („to, samo to, to srce želi“) kroz koncepte (po naškome novorjeku koncepate, da jedni uživaju a drugi da plate, a malo i da pate, dok shvate (e, moj brate). Pripadati neprirodno drugome znači izgubiti sebe, samog sebe zaboraviti i pasti u budući pakao koji se sprema, na čijem će vrhu biti Lucifer.

Znači, ne, NA TO neću odgovoriti. Ljepše je “Mirzino jato“. Slušaš li ovo zlato?

NA TO, ni na ovo neću odgovoriti, neću nagovor na smanjenje moje slobode, moje individualnosti, a ni moga imena, jer će tek nepoželjno biti lično, sve mora biti upakovano, i nametnuto slično. Bićemo siročići u našoj kući, oburdanoj i opasno zaljuljanoj, ali imaćemo bar lakirovku života, da muški propadnemo…

Zato na brda da idemo, da ječe gore: “O domaćine!“

Jer osjetljivi analitičari i jevropejci užasnu se, sve je odveć patetičnoza njihove osjetljive uši da pjeva ulica ritmom muke i nezadovoljstva, pa i da jedan negdanji visoki čimbenik me zapita: “I ti sa protestantima?“ Šta će. Makanja. Jer kada izađe narod, evo da se kladimo u minut-dva, da je to masa, neidintifikovani, koji se od dobra zabavili o jadu, pa ne znaju šta će od tolike sreće. Treba neko da ih savjetuje kako da potroše slobodno vrijeme.

E nemoj onda vala NA TO, sinko odgovoriti, ne daj se da te obrlate.

Jer ako ne ručkamo naljutiće se Ujka Sem, Djeda Mraz jer nijesmo bili dobri, a ne smijemo biti zločesti. I ne smijemo da karetimo goste što nam pristižu. Vala ih premolismo, da ubrzano dođu, kao mi što ćemo u Uniju. Samo da ne začamaju, jer smo sjekirljivi. A kada si tamo – čudo si. A ni oni neće zamaći nigdje dok mi ne koraknemo, i na ovo i NA TO. A dreždali smo, kažu nema čekaonice gdje nijesmo bili. Samo da dođemo NA TO. A onda da uordimo ćer dotle… JA NA TO NEĆU ODGOVORITI
Ako nećeš na ovo, ne idi vala ni NA TO. Ja na to neću.

*Autor je književnik i književni kritičar.