Ja, primitivni šovinista

Piše: Emilo Labudović

Nema, kažu, zaludnijeg posla nego gluvome šaputati i ćoravom namigivati. Među te zaludne poslove bi se, bez izuzetka, moglo svrstati i svako iole razumsko vrednovanje, a tek reagovanje na stavove i izjave pojedinaca koji, oj, žalosti, „obnašaju“ visoke funkcije u onom dijelu političke scene Crne Gore na koju su se, kao u velikoj nuždi, šćućurili ostaci nekadašnje vlasti. U svom očajanju, svjesni da „njihivo bijaše“, ne prezaju ni od najodurnijih i elementarnoj logici apsolutno stranih izjava.

Da je patološka mržnja te grupacije, naročito njenih „viđenijih“ pojedinaca, prema svemu srpskom kako u Crnoj Gori tako i u okruženju u fazi šizofrenog manitanja više nije ni novost ni iznenađenje. To često ide do mjere da čovjek prosto ne zna da li da se uvrijedi ili nasmije. A, najčešće, njihovo mlatinjanje izaziva samo nagon na povraćanje.

Nedavna izjava Andrije Mandića da bi, shodno očekivanim rezultatima netom obavljenog popisa, korišćenje srpskog jezika kao sredstva komunikacije u natpolovičnoj većini građana Crne Gore trebalo ustavno verifikovati statusom „službenog“, opet je animirala egzorciste u belvederskoj bratiji. Ali, umjesto civilizovanog i nazovigrađanskog dijaloga, u državi koja je, navodno, na pragu ulaska u EU, opet su, u nedostatku argumenata, potegnute najgnusnije uvrede.

Očekivano, rekoh, jer su prizemnost i vulgarnost odavno postali poslednja odbrana neodbranjivog. Ali, ono što je ne toliko iznenađujuće koliko je razočaravajuće jeste činjenica da te blasfemije najčešće stižu sa adresa i od pojedinaca koje akademska titula obavezuje makar na elementarnu građansku pristojnost. Da bude još gore, među tim kvaziakademcima kojima više priliči šatrovačka i uličarska „akademija“ od katedri na kojima su, manirom koji je kod nas na selu davno kršten pojmom o kojem sam već pisao (i bio horski anatemisan) posebno se ističu dvije, samo po polu, gospođe.

Jedna je već skliznula sa političke scene a druga se, sa pozicije potpredsjednice partije, još uvijek tocilja njome. Obrazovana do najvišeg stepena zvanja na čistom srpskom jeziku, ne štedi svoj račvasti jezik u odbrani skalamerije kojom se nekakav jezički „znalac“, Čirgić“, uz „podršku“, gle čuda, eksperata iz Zagreba, narugao jeziku Njegoša, Rista Ratkovića, Lalića, Kostića, Pekića, Ranka Jovovića… Osuvši paljbu po Mandićevoj izjavi, gospođa (ovo je samo uslovna, građanska ali ne i vrijednosna „titula“) u narodu poznata kao „kapica“, prevazišla je samu sebe. Jer, ne samo što je pokušala da naruži Andrijin stav, već je sve one koji ga slijede i dijele njegova razmišljanja, svrstala među „primitivce i šoviniste“, smetnuvši s uma (???) da među njima ima i onih pred čijim bi intelektom i znanjem, da obraza ima, morala da skine kapu.

Ni najmanje se, kao neko ko sa Andrijom dijeli ne samo političke već i ljudske i etičke vrijednosti, ne osjećam uvrijeđenim ovom njenom izjavom. Naprotiv. Nema blaga za koje bih svoj „primitivizam i šovinizam“ mijenjao za „evropejstvo“ pomenute (opet uslovno)gospiđe. Ali, ako je to manir koji će nas dovesti u Evropu, ni za korak ne bih mrdnuo sa Balkana i od ona dva temeljna postulata o čojstvu i junaštvu Marka Miljanova.

A za prethodno pomenutu, uslovno rečeno, gospođu imam samo jednu napomenu: da bi se bilo gospođa evropskog formata nije dovoljno samo imati kapu. Mora se nešto imati i pod kapom!