Ja, Terazijski Bokelj

Piše: Nikola Malović

U trenutku dok pišem ovaj tekst vlasnik sam važećeg testa sa zaglavljem beogradske laboratorije Zavoda za biocide i medicinsku ekologiju – da sam po povratku u Boku Kotorsku, negativan na korona virus.

U Beogradu sam često, iako ne dovoljno često da bih u biobibliografiji mogao da napišem kako osim u Herceg Novom živim i u Beogradu. No zato me u hotelu „Kasina“ na Terazijama gdje odsijedam stotinu godina, ispred sobe 308 uvijek sačeka kuriozitetna spomen-pločica na kojoj ćirilicom piše: „U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske“.

Profesor Aleksandar Jerkov kazao je kako bi studente valjalo voditi da vide ovaj neobičan artefakt savremene srpske književnosti.

Iz sobe hotela iz 1856. godine, čiji je slogan „Lokacija je naša prednost“, puca povlašćeni pogled na Terazije, na hotel „Moskvu“ (1908), na Terazijsku česmu, na hotel „Balkan“ (1936), i na more Novog Beograda.

U nedelju 30. avgusta ustao sam rano da bih glasao za opoziciju, i sa suprugom otputovao potom za Beograd. Njenim sam sve starijim roditeljima sa Dorćola naviknutim da ne odsijedam kod njih jer ljubim slobodu pričao viceve iz mog novog romana „Galeb koji se smeje“.

Umoran nakon 11 sati vožnje, naručio sam taksi, došao do hotela „Kasina“, i poradovao se što opet vidim svoje ime na zidu.

Taman da zaspim, privukla me do otvorenog prozora fešta od sirena: Beograd je spontano počeo da slavi pobjedu opozicije u Crnoj Gori. Ponovo sam se na Terazijama ja našao u istorijskom vrtlogu, kao i 5. oktobra 2000. (pad Miloševića), kao i 24. marta 1999. (Nato bombardovanje), kao i 9. marta 1991. (krvave demonstracije protiv režima).

Kada sam u godini pada Miloševića diplomirao na Filološkom fakultetu ponuđeno mi je bilo uredničko mjesto u Novostima, jer sam do tog trenutka, u Srbiji koja je izlazila na more, godinama pisao o školjkama za ZOV. No je to bio i trenutak u kome se čovjek odlučuje kojemu će se geografskom privoljeti carstvu, pa sam se ja vratio, a moja supruga pak preselila u Boku. Život na moru je, naime, uvijek povlašćen.

Prije 20 godina nisam mogao da znam da će Crna Gora da krene putem izdaje vlastitog koda, i da će mi se život zagorčati do mjere da će mi se kao profesoru srpskog jezika i književnosti dogoditi najgori mogući scenario: da mi ukinu jezik, da me sve vrijeme podrazumijevaju kao antielement, i da mi unutar sistema ne ostane ni procenat mogućnosti za uspjeh.

Četiri godine bio sam profesor srpskog jezika i književnosti u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji.

Živeći u Kotoru, obnovio sam poznavanje Boke Kotorske i društva, naučio u potpunosti jezik bogat romanizmima, napisao roman prvenac „Lutajući Bokelj“ koji me je i proslavio (Laguna, 2007, 10 izdanja).

I sada… kao što pisci vide iza okuke naših dana, vidio sam već 2004. godine da Crna Gora daje migavac lijevo a da skreće desno, pa sam sa suprugom osnovao hercegnovsku Knjižaru So, kasniji i izdavačku kuću, te po drugi put u životu odbio stalno radno mjesto. Ono u kotorskoj Pomorskoj akademiji. Roditelji su me gledali u nevjerici.

Rodonačelni knjižar, Jovo Sekulović, tri godine prije Gece Kona u Beogradu, osnovao je 1898. u Herceg Novom klasičnu knjižaru. Po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića, Knjižara So ima pravo da baštini ovu tradiciju, sada dugu već 122 godine. Svake godine koja je jubilarna mi izdajemo ćirilični spomen-pečat koji utiskujemo na hiljade prodatih knjiga i razglednica. Izuzetan je kulturni potencijal spomen-pečata Knjižare So.

Mogli smo knjižaru da nazovemo na neki od uobičajenih načina – intelektualnim pojmom, imenom pisca, ili nazivom književnog djela, ali nismo, nego smo je nazvali Knjižara So jer se nalazi u gradu koji je 1382. osnovan upravo zbog trgovine solju, jer se nalazi na glavnom trgu koji se nekad zvao Trg soli, i zato što dobrom knjigom mi uvijek osolimo našu pamet.

Knjižara So je dakako mjesto od dobrog ukusa, što nije naš oficijelni slogan, ali je takođe i mjesto neobičnih artefakata. Tako je npr. Marina Jovićević, prvi generalni konzul Republike Srbije u Herceg Novom, godine 2011. otkrila atipičnu spomen-ploču na kojoj, u mermeru, na A4 formatu piše: U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Jovan, 1, 1.

U Crnoj je Gori pobijedila opozicija. Lakše će se disati, posebno kada vlast prizna poraz. Atmosfera više, želim da vjerujem, neće biti natopljena ustaštvom kao minulih godina. Priznanje Kosova* od strane Crne Gore neće biti povučeno, izlazak iz Natoa je nemoguć, srpski jezik neće biti jedini zvanični… zapravo, malo toga ide na ruku poradovanim srpskim patriotama.

Ulazimo u period opšte nestabilnosti. Korona narativ uskoro će opet da postane jedina tema, globalna ekonomija postaće do septembra 2021. mrtav konj, a spram vakcinacija koje će kanda postati obavezne do kraja života – ne samo da crnogorska opozicija koja se upinje da formira vlast, nego ni vlasti mnogih zemalja koje se upinju da izgledaju suverene, neće moći da se suprotstave.

Srpska je Crna Gora možda prva u istoriji patentirala litije kao duhovni i nenasilni vid borbe protivu zla, osveštavajući ne samo prostor nego i umove. Prišapnuti Srbiji da bi mogla isto, može samo patrijarh Irinej.

(Izvor: Večernje novosti, 8. septembar 2020)