Jakov Silni, iz Bokeške

Piše: Emilo Labudović

Čovjek je životinja genetski predodređena da skuplja, grabi, ima i otima, da vlada ili da služi vladaocu, i zato su oni koji su savladali sopstveni egoizam i naučili da daju i poklanjaju, rijetki koliko i školjke sa biserom.

Gledam nešto ovih dana onog nesrećnog Jakova kojeg smo, ne baš voljom, ugurali u kabinet predsjednika države. I prije nego se smjestio u prvu, podvlačim: PRVU državnu fotelju, procijenio je da mu je to malo, jer, mada prva, ova fotelja baš i ne drma državom. A Jakov je htio poziciji u kojoj se njegova pita za sve i svašta. Međutim, ustavna ovlašćenja svetoga Jakova iscrpljuju se nešto malo u protokolu, slikanju svuda i sa svakim, prijemu agremana i davanju saglasnosti na predložene ambasadore i u onome gdje je najrevnosniji: vraćanju zakona Skupštini na ponovno odlučivanje. Jeste da taj hir traje kratko, ali… neće tu oni njemu da poturaju sve i svašta.

I mada je funkcija predsjednika države više čast nego mast, a Jakov je bio i jeste dovoljno obrazovan da bi to znao i prije nego smo ga, kao Sizif kamen, gurali uz državni Olimp. I kao iz bunila, odjednom se dosjetio da mu je sve to malo i da hoće još. Jer „čast je čast, al’ vlast je vlast“, pjevao je pokojni Đole Balašević. Taman kao da je anticipirao Jakova od ispod Ostroga, slava mu i milost. Ne Jakovu već Ostrogu. Jer, kuća Milatovića je, na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj sferi, ostavljala vidljiv trag u istorijskom trajanju Crne Gore, pa ni sadašnji važni Milatović ne bi da zaostane. E, sad, pošto ne umije da pjeva, ni guslanje mu ne ide od ruke, ne piše poeziju, duduk je za prozu, sportom se uopšte ne bavi… jedino polje ispoljavanja i dokazivanja ostala je politika. A i u politici, ako nijesi na vlasti, tragovi su poput pišanja po snijegu.

Pošto na političkoj visini na kojoj Jakov obitava, rekoh, i nema neke vlasti, Jakov je odlučio da se spusti do samog dna i da zagazi u taj glibež svega i svačega. Odnosno, sa lovćenske visine pravo u… Bokešku ulicu. Jer, u toj ulici, navodno, obitavaju najljepši, najčistiji i najpametniji Podgoričani. Mada sebe držim „staropodgoričaninom“ (u Podgorici živim već 40 godina i već sam star za sve pare) i Bokeškom sam prošao nebrojeno puta, ali nešto nijesam zapazio ta njena posebna svojstva. Ali, ko sam pak ja pa da to zapazim, jer Jakov na sve to gleda em sa vrha Ostroških greda, em sa visine predsjedničke funkcije.

Ali, da bi se stiglo do Bokeške, Jakov je prije toga morao da raskuje teške negve koje su ga vezale za one koji su ga politički oblikovali i učinili onim što je trenutno. I Jakov se uopšte nije žalio u tom poslu. Kao krme masnu vreću razbucao je svoj PES, a i sve one preko čijih se grbača popeo tako visoko. Nije žalio ni vremena ni truda, ni psovki i grdnje mu nije manjkalo, a blata kojim se bacao na dojučerašnje saborce bilo je više nego na Žabljaku Crnojevića.

Jakov je od razbijenog PES pokupio podmladak jer ne želi da iko bude stariji od njega, ni u jednom segmentu. Šiljokurani i kaćiperke, tek omirisali politiku, garantuju da će, zajedno sa Jakovom, Podgoricu učiniti boljom i spriječiti politički cirkus koji trenutno „igra“ u Crnoj Gori. U tu svrhu u savez je pozvao i najvećeg političkog cirkusanta u državi, Dritana Abazovića i njegovu cirkusku družinu zvanu „ na ivici cenzusa“, a ne bi bilo iznenađenje ni ako se u Bokešku preseli i „naš/njihov“ Aleksa. Sve u svemu, slika i prilika da će „Jakov bez vlasti“ tu opojnu mješavinu ubuduće, kad već ne može preko Cetinja, velikom kašikom zahvatati iz Bokeške.

Crnogorski politički ćušpajz pod kojim se ovih dana podlažu vatre u više opština već vri i prije nego je zadimilo. A kako je za ćušpajz najvažnije da se stalno i jako miješa, nesrećni Jakov niti spava niti skršća noge pod sobom. Jer, šta je Cetinje, Lovćen, stolica Petrovića… prema čistoti, snazi i značaju Bokeške?

P. S. Jakove, Jakove, čvrstu ti vjeru dajem da ću Bokešku zaobilaziti u širokom luku, da mi se ni u snu ne bi omaklo da te još koji put zaokružim!