Jalovi u srcu

Bećir Vuković

Nakon pada komunizma i u Crnoj Gori (osim, u Šavniku…), moralo bi se pristupiti i drukčijem načinu razmišljanja o politici, etici, estetici, o pravdi (naročito pravdi…); poslije kraja jedne ideologije koja više nigdje i nikome nije prihvatljiva, došlo se do sušte potreba za stvaranje zakona putem konsenzusa i pregovora, kako bi se pobjeglo od polarizacije koju sve više porede sa kulturom supermarketa, i slične plastike i lošeg izbora, i oživljavanja svih vrsta fundamentalizama, i etičkih, i plemenskih, i porodičnih…!

Udruženja pisaca prije su zadruge sa lošom ispašom nego nešto drugo – institucije kulture – a književne nagrade kao da su nezamislive bez religioznog pečata… Ako hoće da preživi umjetničko slovo, od toga se mora izmaći..!

Što prije ostaviti nasamo one koji pišu – mastilom blagosti. Otuda, i poplava kiča, što se još samo ovdje literaturom zove..! Kao da je postati ličan – bezlična vrlina..!

U svetskim kulturama davno je formirana odgovarajuća distanca između duhovne, i svetovne kulture; ne postoje stvari koje služe višim ciljevima, i manje stvari koje služe zadovoljenju nižih (nisih) strasti, i manje sublimiranih ciljeva.

Mora se usvojiti princip dedistanciranja, pri čemu, na primer, slika mrtve prirode sa patlidžanom, ne mora biti umjetničko djelo niže vrijednosti, od slike madone.!

Rasprave o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ponekada liče na nekakvu ekumensku raspravu, zar ne..?

Kao da u pozadini ovoga Zakona stoji ekumenska sjenka… Nisu samo u pitanju kadrovi kad je predsjednik države na noge nosio Papi zakon na potpis…

Ne postoji toliko stara tema i ideja, na koju se ne može nešto novo reći. Tako i u vezi ovdašnjeg komunizma i postkomunizma i ekumenizma, i raznih izvođača radova, pratnji, branitelja, prvoboraca, bezličnih, licemera, laskavaca, i redom, pa sve do vrata pakla..!

Nema ništa jeftinije od laskanja, a među laskavcima istaknuto mjesto zauzimaju crnogorski novinari. I mnogi drugi sa olovkom u ruci…

Kritikovati vlast (!), a nikad ne pomenuti progon jednog naroda, istovremeno znači i kreirati istu ideologiju.

U kreaciji diskriminatorske ideologije posebno mjesto pripada crnogorskim piscima i novinarima.

Ako iko zna nekog crnogorskog pisca ili novinara koji je kritikovao diskriminaciju srpskih pisaca, slobodno ga prijavite, da znamo o kome se radi.

Plastičnije rečeno: spoljašnji zločin – diskriminaciju – nanosila je vlast – a na unutrašnjem zločinu diskriminacije, disciplinovano su radili crnogorski pisci i novinari.

Kad ih spojite, eto kompletne karikature: vlast, i crnogorski intelektualci – radili su u sprezi. Po rumunskom scenariju.

Kakogod, ispade da su crnogorski intelektualci čak i gori od crnogorskih političara..!

Radi se o onim crnogorskim novinarima i piscima, kojima je baš lako pošlo za rukom da budu pisci i novinari (trebalo je, samo, domoći se olovke…), a ako hoćete postati i akademikom, onda pribaviti i preporuku policije.

Oni koji lažu najlakše se vređaju. Da li je moguće kritikovati crnogorsku vlast, a ne kritikovati diskriminaciju Srba u Crnoj Gori..! Na ovo pitanje kad-tad moraće odgovoriti crnogorski intelektualci – novinari, pisci, akademici..!

Grehove pominjemo, grešnike ne imenujemo. Teške su riječi koje idu za grešnicima…

Čak, ni sada (!) ne pominju diskriminaciju Srba u Crnoj Gori, iako se vlast baš na tom putu – strmopizdila.

Pa ako se vlast – strmopizdila – strmopizdili su se i crnogorski pisci i novinari i akademici..!

Da li je moguće da decenijske zahtjeve na – jednakosti – ne čuju crnogorski intelektualci..?

Moguće je, zato što nisu ni pisci, ni novinari, ni akademici, slovom, zato što nisu – intelektualci..!

Sa druge strane, da li je ideja – jednakosti – uopšte moguća u ikakvoj Crnoj Gori, jedno je od glavnih pitanja, a na odgovor nemamo kad čekati.

Jednakost je nemoguća, što će reći neodrživa, bez kritičkih uvida u opštu patalogiju jednog već bivšeg bolesnog društva, u kojem je bilo sto puta više saradnika policije, nego bolničarki.

(Bolesnog društva koje nije sagradilo nijednu bolnicu…)