Jasko-fijasko u epizodi – „Ako ne možeš da ih pobijediš, sakrij se iza navijača“

Piše: Darko Papić

Sinoć, u Pioniru, Crvena zvezda je po peti put ove sezone, dvocifrenom razlikom, savladala podgoričku Budućnost.

Podatak za poštovanje, naročito što je svakom iole upućenom u košarku i dešavanja u ABA ligi kristalno jasno da Budućnost ima ubjedljivo najskuplji i najkvalitetniji roster. Plavo-bijelu opremu zadužili su sjajni individualci, koji su se kalili u dresovima NBA ligaša i španske Barselone. Tu je i jedan od najboljih igrača ruske lige, zatim sjajni Gordić, te odlična baza domaćih košarkaša, predvođenih Suadom Šehovićem. Takođe, valja naglasiti da je Budućnost najjača i – „van terena“.

Prošle godine, ekipa kvalitativno dosta slabija od ovosezonske, predvođena trenerom Džikićem, u finalu plej-ofa pobijedila je favorizovanu i kvalitetniju Crvenu zvezdu. Ali, za razliku od hrvatskog stručnjaka Jasmina Repeše koji je Budućnost preuzeo nakon što je upravo Džikiću prerano uručen otkaz, popularni Džile je prošle sezone uspio da stvori timsku hemiju, istakne kvalitete svojih izabranika, na najbolji mogući način iskoristi sve mane protivnika, poveže se sa publikom. A u tome je, valjda, i suština trenerskog poziva.

U Džikićevim rukama i prosječni stranci postajali su izvanredno oruđe u sprovođenju zacrtanih ciljeva i njegove trenerske filozofije. Naročito je impresivan način na koji je koristio Kanađanina Kajla Lendrija. Ivanović i „stranac“ Gordić uz njega su izrasli u istinske lidere i sjajne košarkaše. Sjetimo se kakve su samo uloge u finalu odigrali mladi Popović i požrtvovani Barović.

I pored loših ovosezonskih rezultata Budućnosti, utisak je da je Džikić zaslužio više „kredita“ kod uprave. Dolaskom Repeše stvari su se promijenile – naravno, na gore. Rashodi Budućnosti su rasli, sporadično su stizale i pobjede u Evroligi, koje su samo uspjele da zavaraju i čelnike i navijače plavo-bijelih i zamaskiraju činjenicu da Budućnost, i pored zaista sjajnih individualaca – nema tim. To je, bez ikakve sumnje, prvenstveno Repešina „zasluga“.

Koliko Budućnost nije tim – najbolje se vidi u finalu. Zvezda je u ove duele ušla bez najboljeg košarkaša Reglenda, a u nastavku će igrati i bez grčkog košarkaškog kolosa – Stratosa Perperoglua. I opet, sve šanse su, realno, na Zvezdinoj strani.

Još uvijek ništa nije riješeno. Za titulu su potrebne tri pobjede. Ipak, i ako se desi čudo pa Budućnost „okrene“ seriju, to sigurno neće biti zasluga čovjeka koji, umjesto da se bavi analizom svog rada i učinka njegovih izabranika na terenu, analizira – publiku, koja, gle čuda, skandira nepodopštine sa tribina!!! Kao da je dragi Repeša zaboravio gdje živimo, i kako se publika na eks-ju prostorima ponaša i na manje posjećenim i značajnim utakmicama. I, ne bi trebalo upirati prstom samo u Beograd i Podgoricu. Dovoljno je da se skokne do Zadra, i da se čuje mnogo toga „zanimljivog“.

U situaciji kada uprave ratuju saopštenjima, od jednog trenera svakako očekujemo da u centar svog obraćanja medijima stavi dešavanja na parketu. Zar  se treba prevashodno baviti navijačkim „podvizima“, u situaciji kada publika ni na koji način nije ugrozila bezbijednost samih aktera finala.

Najvažnije je da su igrači oba tima, kao i uvijek, pokazali aristokratsko držanje. Nadigravali su se, tukli, išli „kost u kost“, a na kraju – drugarski stegli jedni drugima ruku, i zakazali novi megdan za srijedu. Srećom, igrači Budućnosti se nijesu ugledali na svog trenera Repešu, koji je sramno pokušao da eskivira susret sa trenerom Zvezde, Milanom Tomićem.

Na koncu, podsjetimo da je Repeša trofeje osvajao pretežno u situaciji kada je njegova ekipa neuporedivo jača od protivnika, tj, kada je njegova uloga bila sasvim nebitna. Njegova „selektorovanja“ nijesu ovjenčana uspjesima. Kada je riječ o „poznim radovima“ veleštovanog Jasmina, ne možemo se oteti utisku da su Cedevita, Armani iz Milana, i na koncu – Budućnost, pod njegovom dirigentskom palicom izgledali kao razularena, beskrvna družina, i igrali daleko ispod svojih realnih mogućnosti. Valjda je i zato, s pravom, zaslužio nadimak Jasko-fijasko.