Je li ukradena Filermosa

Piše: Bećir Vuković

Koliko Crnogorci poštuju svoju istoriju, svjedoči opljačkani Narodni muzej. Za divno čudo da još uvijek nosi to ime.

Kako se niko nije sjetio da ga preimenuje u Građanski muzej Crne Gore.

Kad smo već kod pljačke Narodnog muzeja, trebalo bi se namoliti u onu pećinu, i vidjeti da li je još uvijek tamo – na robiji – prava ikona Filermosa. I, oslušnuti, da li kija, da se nije prehladila. Ima li kostobolju, i kakav joj je vid. Poslije dugog tamnovanja, sužanj oslijepi. Ako nije dockan, koliko ujutru vidjeti ima li je. Oni bi i sa ćivota ukrali. Zato su i navojštili na crkvu – da kradu, a ne da se mole.

Filermosu u kesu, i pod pazuho, pa u avion, pa pod oblak, i od Malteških vitezova dobiješ što ti srce žudi. Zašto je prošle godine na Maltu letio vladin avion. Čudno, da u januaru, tamo planduje petnaest dana. Nije sezona pa da se državnici – ljubavnici kupaju. Možda se ponešto i potrgovalo sa Malteškim vitezovima.

Nije moguće da komunizam rodi građanstvo: nemoguće da komunista rodi novograđanče, pa da se i začeće (ili prirodno ili vještačko), i porođaj (normalni ili sa carskim rezom), desi i u Baru, toj prijestonici multikulturalnosti, i multietičnosti. Kako izgleda građansko novorođenče.

S druge strane, ne vjerujem da je ovdje ikada, pa ni sada, uopšte bilo i malograđana. I malograđanin je nešto. Jedno je izvjesno: zagrebe li se građanstvo, nalazimo antisrpstvo. Isto je značilo i jugoslovenstvo. To je osnovna prepisivačka škola.

„Šta ste očekivali, kakve će se zastave tu upotrijebiti? Upravo zbog toga što je Crna Gora građanska država, dozvoljena je upotreba albanskih zastava“, na čistom crnogorskom jeziku kazao je Mehmed Zenka, ministar za manjinska prava. Ministar je „demokratsku vlast“ poštedeo i prevoda.Ovo nije potonja teza o Fojerbahu, ali izmijeniće „naš svijet“.

Vremešna je izreka – ono je rodilo ovo. Koje ono, i koje ovo. Kako se to obličje zove, tek nova sociologija treba da imenuje. Nove prilike ištu nove standarde. Danju se išlo u pljačku (plijenjenje), preko Tare (u Tursku), a noću se guslalo o Kosovu i Milošu, Marku, i Relji Krilatome, kako ugone hate u valovitu Taru. Danju se pljačkalo, a noću lećelo u carstvo nebesko. Od osvita prežao se turski brav iz omara, a noću zaklinjalo na krst. Danas svaka tuka rimuje o Kosovu srcu Srbije. Tu su klice ovoga zla. Danas krade po Morači, a noćas u Kolašinu, na tribini laže narod, i lupeškim rukama uobličava demokratske poruke.

Mnoge čudi zašto je Đilas u „Besudnoj zemlji“, tako nemilosrdno, prvo ošinuo po svojoj porodici. Zašto je tako plastično opisao pljačkaše iz svoje familije, a onda redom – pljačkaše plemenike, i kumove lupeže, i redom. Kad nijesu imali šta drugo da pljačkaju, ti vitezovi, pljačkali su kokoške: sokolovi izlijetahu navrh kokošarnika.

Među familiju (majku, ženu, djecu), ti hajduci, stizali su sa sepetima kokošaka. I gabelji su ih pljuvali. Ne zato što im se miješaju u junašto, nego što im kradu posao. Kakvim su moralom zadajali sinove i unuke. Sa kakvim je obrazom taj zor delija uveče lijegao pored žene. To je rodilo buduće palikuće, bratoubice, i jamare. Je li to rodilo i današnje građane. Vidjeli smo ovih dana na djelu mlade partijske depees kokoškice, kako brane kokošinjac, kako brane kokota bez kljuna.

Prve noći poslije sahrane, Dragiši Medenici su raskopali grob, i sa mrtvog svukli toke i gaće, i odnijeli. Najlakše je bilo optužiti gabelje. Sin Dragišin, brigadir Miloš, opet je obukao oca, i sahranio. Dragišinog unuka Nova, advokata, a Miloševog sina, mučki su ubili za večerom, među djecom, u đedovoj – očevoj – njegovoj kući, u Vojkovićima. Nijesu ga ubili gabelji nego potomci onih koji su opljačkali Dragišin grob. Koga su rodile te bratoubice, i groboubice, i šta danas rade ti građani.

Sretamo li i danas to političko smeće po ulicama, kancelarijama, muzejima, skupštinama, učionicama, akademijama, bolnicama. Ne da sretamo – nego i glasamo. I biramo za vođe. I, to vodi državu. Dokle.