Kako je jedan Vasojević raskrinkao NDH
1 min read![Hrt neće da snimi seriju](https://www.in4s.net/wp-content/uploads/2017/04/ndh.jpg)
HRT ne želi da snimi seriju o ustaškoj tvorevini NDH
Piše: Ljubiša Moračanin
Od tri miliona Srba koliko je živjelo u NDH, milion je pokatoličeno. Čvrste dokaze o tome, prikupljene u hrvatskima arhivama, iznosio je u svojim knjigama jedan Vasojević – Veliša Raičević Psunjski (o njemu opširnije u drugom dijelu ovog teksta). U ratu su ga tražili Hrvati, po ratu je za njim tragala Udba, ali on je uvijek izmicao pod lažnim imenima, a zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi sačuvane su dvije njegove knjige „U ime Hrista – svetinje u plamenu“ i „Hrvati u svetlosti istorijske istine“
Jedini cilj pokrštavanja već krštenih Srba u NDH bio je uništenje srpskog naroda. A Srba je u NDH bilo najmanje tri miliona, kako se može vidjeti iz knjiga nekoliko kompetentnih autora, pa i Veliše Raičevića Psunjskog koji je dokaze iznio u knjizi „Hrvati u svetlosti istorijske istine“, koju vam „poklanjamo“ u PDF-u.
Na osnovu nekih pouzdanih podataka i činjenica može se utvrditi bar približan broj pokatoličenih Srba u NDH. Zato nam se čini da je realno prihvatiti mišljenje pisca knjige „Katolički teror danas“ Avra Manhata, porijeklom Italijana. Prikazujući sadržaj te njegove knjige, Laza M. Kostić („Hrvatska zvjerstva u Drugom svjetskom ratu prema izjavama Pavelićevih saveznika“) iznosi mišljenje ovog pisca da je „trideset procenata pravoslavnih Srba u novoj Hrvatskoj bilo prekršteno u katolicizam i to u izvanredno kratkom vremenu…“
Profesor Salvatore Loj, publicista i oficir italijanske vojske u Drugom svjetskom ratu, kaže: „Niže komande ustaša su raspolagale životima tri miliona Srba koji su se nalazili u granicama države Pavelića…“. I dalje: „Tri miliona Srba se nalazilo u granicama Pavelićeve države. Od ovih je krenuo jedan milion da stigne u Srbiju ili da se preseli u italijanske gradove Zadar, Split, Šibenik. Ne može se utvrditi koliko je njih imalo sreću da dostigne vruće željenu metu; to je misterija koja je možda predodređena da nikad ne dobije objašnjenje“.
Ako uzmemo u obzir Stepinčev izvještaj, koji je on poslao Svetoj stolici u prvoj polovini (mart) 1942. godine, da je pokatoličeno 240.000 Srba, ima osnova tvrditi da se ta cifra do propasti NDH popela najmanje na 1.000.000 Srba, jer zamah prisilnog katoličenja nije jenjavao kroz cijelo vrijeme okupacije Jugoslavije, odnosno postojanja NDH.
Po svojoj svireposti prisilno katoličenje Srba u Hrvatskoj prevazišlo je Vartolomejsku noć 1571. godine. Tada je Katolička crkva postavila ultimatum francuskim protestantima hugenotima ili da prime katoličku veru ili da napuste Francusku. Pošto su hugenoti odbili ultimatum, po nalogu pape Grgura III i njegovim rukovodstvom – izvršen je stravičan pokolj hugenota.
U znak zahvalnog sjećanje na ovaj događaj, Psunjski kaže da je papa Grgur III naredio da se iskuje naročita medalja i da pucaju topovi u znak radosti. Uz to je bogato nagradio tada poznatog slikara Bazarija da „Vartolomejsku noć“ ovekovječi scenama na zidinama crkve Svetog Petra u Rimu. Pokolj u vartolomejskoj noći trajao je svega nekoliko časova, a pokolj zbog odbijanja prelaska Srba u katoličku veru trajao je više od tri godine.
Papa Pije II bio je zadovoljan katoličenjem Srba u Hrvatskoj. Dr Predrag Ilić („Vjera u službi genocida“, „Večernje novosti“, od 6. februara 1996) o tome kaže:
„Nasuprot uzvišenom zadovoljstvu Pija II i veselju sa kojim su u Državnom sekretarijatu Vatikana dočekane vesti o prekrštavanju Srba u NDH, jedan deo katoličkog sveštenstva u okupiranoj Jugoslaviji potpuno je drukčije mislio o tome. Prvog marta 1942. godine slovenačke katoličke starešine, koje su živele u Srbiji, uputile su Svetoj stolici (preko nadbiskupa Ujčića) jednu promemoriju, u kojoj su o prekrštavanju Srba u NDH izrekle sledeće konstatacije: ‘Tko poznaje stvarne prilike u Hrvatskoj… taj zna da današnje preobraćanje pravoslavnih u katoličku veru u NDH u svojoj suštini nema nikakve veze sa vjerom… konačni cilj današnje zagrebačke politike je uništenje srpskog naroda u NDH. Tom nemoralnom cilju ima poslužiti i pokatoličenje… što se događa u Hrvatskoj, ne samo da proizlazi iz bilo kakvih verskih pobuda, već štaviše u suštini on predstavlja ponižavajuću zloupotrebu Katoličke crkve i sudbonosno gaženje njenog ugleda i dostojanstva… Svaki nepristrasan posmatrač prilika u Hrvatskoj mora priznati da se prelazi pravoslavnih u katoličku veru vrše u znaku najgoreg političkog nasilja…“
Nasilno pokatoličavanje srpskih masa, ubijanje i mučenje pravoslavnih sveštenika i vladika, rušenje njihovih crkava i manastira, koje se vršilo u Hrvatskoj, tobož i u interesu katolicizma, zadiralo je bez sumnje i u interes vrhovnog vođstva Katoličke crkve. Srbi su očekivali da će Sveta stolica kao čuvar ugleda Katoličke crkve, podići svoj glas prije ili kasnije i javno osuditi krvave zločine, progone, unijaćenje i katoličenje Srba koji se vrše u katoličkoj zemlji u ime katolicizma.
Psunjski dalje piše: „Nadali smo se da će sa nestankom NDH, Pavelića i Stepinca prestati katoličenje Srba u Hrvatskoj. Prevarili smo se, Franja Kuharić nastavlja djelo Stepinca. Od septembra 1991. godine do februara 1992. godine Katolička crkva u Hrvatskoj prekrstila je 11.756 Srba pravoslavaca u katolike. Tehnologija ovog prekrštavanja razlikuje se od one koja je primejnjivana za vrijeme NDH. Kardinal Franjo Kuharić taj posao obavlja tako vješto da se stvara utisak da pravoslavni Srbi dobrovoljno mijenjaju svoju vjeru, jer se prekrštavanje vrši činom intimnosti, a samo u rijetkim slučajevima prekrštavaju se manje grupe Srba na katoličanstvo. Ono se vrši naročito u Dalmaciji i u velikim gradovima.“
Patrijaršija Srpske pravoslavne crkve od Veliše Raičevića Psunjskog dobila je dva primjerka njegove knjige „Hrvati u svetlosti istorijske istine“. Po završetku Drugog svjetskog rata, koji se u Srbiji završio oslobođenjem Beograda već u oktobru 1944., inspektori Udbe tražili su knjigu, i sve što bi bilo povezano sa njom i opisanim zločinima. Da je bilo namjeravano da se dokumenti i svjedočenja unište u smislu uspostavljanja bratstva i prijateljstva među Srbima i Hrvatima, dokazuju njihove povremene istrage u Patrijaršiji; samo u jednom pretresu su prof. Stankoviću odnijeli 68 dokumenovanih i potpisanih svedočenja izbjeglica. Razumije se da su ti dokumenti zauvijek nestali.
Antuna Rota, Raičevićevog štampara, Udbi je najverovatnije izdao isti čovjek koji ga je ranije bio izdao Gestapou; ubili su ga bez da se zna gdje, kao okupatorskog saradnika. Za Psunjskog nisu ništa saznali i sredinom 1945. Raičević se preselio u Novi Sad, gdje se povukao iz političkog života. Prvo je bio zaposlen u fabrici eksera, a 1954. je imao privatni geometarski biro. Kroz dvije godine se preselio u svoju kuću u zapadnom Pomoravlju. Umro je 1. juna 1972. od infarkta srca.
Hvala za knigu,imacu danas sto da citam,pozdrav !