Jedan za svi i Danica Crnogorčević

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Ponekad srpski sportski novinari onaj istorijski uspjeh košarkaške reprezentacije SRJugoslavije smjeste u vrijeme „neposredno nakon međunarodnih sankcija“, ali jula 1995. Odbrambeno-otadžbinski rat još uvijek nije bio gotov – nama, ratnoj dječurliji su se zato podvizi naših košarkaša činili prenosom iz jednog sasvim drugog svijeta. Sjajne pobjede protiv braće Grka (koji poraze podnose teško) i Litvanaca koji iz pelena pogađaju „trojke“ za nas su bile mnogo više od sporta – svojevrsna životna utjeha, provala radosti koju u ratu ni svatovi nisu u potpunosti osjećali. Imalo je i biće još košarkaša ali i danas ostaje uspomena na radost u sred mučnog i slavnog vremena stradanja i nade, očekivanja i bola.

Valjda i zato se i danas toliko radujemo sportskim uspjesima Novaka, odbojkašica, Ivane Vulete, vaterpolista – radujemo cijelim bićem – ali za nas za koje je košarka bila i ostala čarolija, svaki podvig reprezentacije katapultira nas, kao vrmenska mašina, u sve trenutke u kojima nam je košarka vraćala sve što nam je život uskraćivao. Jeste, kontuzovani pubertetlije čiji je otac na frontu ili već u srpskoj zemlji, čije majke i dalje peru veš na ruke jer su se mašine odavno pokvarile, djeca koja znaju sve o svakom kalibru – odjednom su postala opet djeca čije kolekcije čaura stoje dok se „Tigrova“ lopta vrti na ispucalim terenima od jutra do mraka a ponekad, gotovo sasvim na slijepo, i po mraku.

Zato košarka za Srbe nikada nije samo košarka.

O tome šta i kako je bilo, pisao je umni Slobodan Vladušić (uvijek u stanju da nam raskrije toliko mnogo o životu iz sporta i obratno), a političku umreženost naše stvarnosti i dočeka sportista pronicljivo je skicirao Nikola Vrzić. Bilo je tu materijala i potrebe za komentarom jer još od 1995. svako naše veselje iščačka neku bjesomuku kod svih verzija nekadašnjih Srba alergičnih na našu radost. Ovdje bih volio da napišem dva meni draga utiska koje nisam susretao u napisima o odjecima našeg slavlja.

Prvo: Pešićev put od čovjeka kome svaki priručni „stručnjak“ čita lekcije do heroja nacije nije sam po sebi neočekivan, ali ima tu jedan meni lično drag detalj – ta metamorfoza je preobrazila šaljivi, pa ponekad i prezreni odnos prema Pešićevom pirotskom govoru u slavljenje načela „jedan za svi“. Da: dobri, izvrsni, domaćinski, radini svijet južne i istočne Srbije, iz Pirota, Ćićeca i Surdulice, sa svojom mukom „sa padeži“, kome su svi ostali spremni da se posmjehnu (a koje svi oblici podivljalog dinarskog rasizma otvoreno mrze i nipodaštavaju) – pokazao je da je važno da živiš etos junačke pjesme, da znaš i na košarkaškom terenu da doneseš kosovsku epiku i etiku, da je u svakom Srbinu, kada nađemo ono najbolje u nama, to središte koje se daje „za svi“. Jeste: od Knina do Pirota su se rađali junaci ovog trenutka i svaki od njih je donio ono najbolje što jeste i što ima.

Drugo što se možda nije sasvim zapisalo, iako se mnogo napisalo o Novaku koji ganut zajedno sa braćom pjeva pjesmu Danice Crnogorčević – ta pjesma je dotakla nešto što se ne može svesti čak ni na „kolektivno nesvjesno“. Ljudi lišeni čula za veselje srpskog roda, oni koji odavno ne idu na svadbe nama, rođacima iz (najdraže nam) „provincije“ potrošili su mnogo mastila da porugu prenesu na papir ali i dalje ništa nisu pogodili. Jeste, tekst je dobar jer nas opominje i Nemanjića i Obilića i Petrovića, jer se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije itd… Ali i dalje to nije jedino što dotiče zagrljene svatove od Leskovca do Mrkonjić Grada i od Sombora do Bara. Nije po srijedi ni melodija koja kao da je ukrstila epsko i lirsko… Tu pjesmu smo valjda tako zavoljeli baš zato što u nama aktivira onaj srpski paradoks: sveta zemlja nam je pod okupacijom, prije nekoliko mjeseci NATO transporter je bio parkiran ispred škole u koju idu moja djeca, politički i kulturno pod pritiskom smo koji se jasno osjeti, mada, kako mi reče jedna od najhrabrijih žena koje sam sreo: pritisci su da se trpe, Darko! Analitički: mi imamo razloga i za brigu i strepnju, a opreza nikada nije na odmet, ali upravo zato i tada u nama se probudi neko unutrašnje čulo kada čujemo ono: „a tiiiiiiii…“ I nije to samo banalno: „udri brigu na veselje“ (mada ima i toga, naravno). Ključna riječ u toj pjesmi jeste sloboda. Veseliti se zbog slobode – iako nam je u svakoj srpskoj zemlji otimaju na poseban način, grubo i batinom, u rukavicama ili „kulturom“, tenkom, politikom ili svim tim zajedno. No ta sloboda zbog koje se veselimo neoduzimljivi je ideal srpskog roda, jedan poriv koji nije lako objasniti, ako ga ne osjećaš. Tako da se ne treba mnogo ljutiti na one koji ne nalaze čulo za Beogradski sindikat i Danicu Crnogorčević. Dosta im je tamnice njihovih duša. Ubijeđen sam da bar jedan dio njih, kada ipak zabasa na neku našu svadbicu i okrijepi dušu umornu od gradžanske prinudne pristojnosti – zapjeva i digne ruku:

A s`g svi kako jedan:

„A tiiiiiii….“