Jedno sjećanje na Mitropolita Amfilohija

Piše: Prof. dr Dragan Koprivica

Kao i obično kad neka rijetka ličnost ode sa ovoga svijeta, u narodu ostaje trajni dojam da nas nije ni napustila. Tako traju sjećanja i na mitropolita Amfilohija, u znak čega neću zaboraviti i jedan neuobičajeni, blistavi ljudski komentar nekog anonimnog pratioca jednog portala: „Nijesam se slagao s nekim izjavama mitropolita, ali ga i na dan njegovog upokojenja cijenim, i lično žalim za njim.“

Možda je ova izjava jedna od najljepših među stotinama koje sam čuo ili pročitao povodom smrti Njegovog visokopreosveštenstva. Sama situacija da te poštuje neko, ko se s tobom u nečemu i ne slaže, predstavlja vrh crnogorskog poimanja primjera čojstva. A upravo to predstavlja i neposredan dokaz da je Marko Miljanov i dalje živ i prisutan u našim srcima i njegovoj Crnoj Gori.

Postoji i ona, srećom, zanemarljiva, necrnogorska strana Crne Gore, koju zagovaraju autori nesuvislih izjava, među kojima, za veliko čudo, postoje čak i dame, kojima je odlazak Njegovog visokopreosveštenstva u vječnost poslužio za samoreklamiranje, prikupljanje jeftinih poena za neki posao, funkciju…

Životni put Mitropolita Amfilohija snažno podsjeća na životni put ruskog velikana, Lomonosova (1711-1765), koji je rođen na sjeveru Rusije, u porodici seljaka, pa žeđ za znanjem kod njega bila jača od svega, pa se priključio jednom karavanu, stigao u Moskvu, upisao se u školu za plemićku djecu, zasjenio i đake i profesore, pa je poslat u Sankt Peterburg, zatim u Njemačku, a, po povratku u Rusiju, stekao slavu kao naučnik, ali i pjesnik, pokrenuo izgradnju Moskovskog državnog univerziteta, koji je kasnije i ponio njegovo ime. A bio je i znamenit pjesnik, lingvista…

Lomonosov je rođen na sjeveru Rusije, a Mitropolit Amfilohije na sjeveru Crne Gore. Prva znanja takođe je stekao na selu, a potom, slično ruskom velikanu, i sam krenuo u svijet, bogosloviju završio u Beogradu, naporedo studirao i klasičnu filologiju, pa, kao i Lomonosov, krenuo dalje. Iz Beograda, željan znanja i vjere zaputio se na postdiplomske studije u Bern, pa u Rim, pa Atinu. Potom je predavao na Pravoslavnom institutu Sv. Sergija u Parizu, pa se vratio u Beograd gdje je na Bogoslovskom fakultetu bio redovni profesor i dekan.

Kao veliki intelektualac i duhovnik, Mitropolit je u Crnoj Gori snažno pokretao obnovu crkava i manastira, pokrenuo glasilo Mitropolije „Svetigora“, izdavačku djelatnost, Radio „Svetigora“, bavio se esejistikom i prevodilaštvom, dobitnik je i uglednog priznanja UKCG u Crnoj Gori, „Marko Miljanov“ za 2017. za knjigu „Sveti Petar II Cetinjski pustinjak i Lovćenski tajnovidac“.

Doktorate honoris causa primio je u Moskvi, Minsku, Parizu i Sankt Peterburgu. I, kako to samo život piše, podvižnik Mitropolit Amfilohije, svojim životnim putevima nalik ruskom velikanu, Lomonosovu, godine 2001. je od strane Ruske Federacije primio Orden Lomonosova!

Mitropolit bijaše i poliglota: govorio je grčki, ruski, italijanski, njemački i francuski. Za života je snažno inicirao izgradnju Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, gdje je sahranjen u kripti, nakon što je na kraju svog fizičkog bivstvovanja snažno doprinio da nam provedri više Gore Crne…

Ostaje upamćen i kao čovjek nevjerovatne memorije, koji je u svom sjećanju baštinio nebrojene detalje iz prošlih vremena, zbog kojih je mnoge ljude ostavljao bez riječi, pa i autora ovih redova:

Kad sam na Medunu svojevremeno primao nagradu „Marko Miljanov“ za knjigu drama „Jedan dan sa familijom Kiš“, bijaše prisutan i naš Mitropolit i književnik.

U želji da ga i kao pjesnik ispoštujem, tokom pozdravne riječi pročitao sam i jednu svoju pjesmu posvećenu upravo Njemu, a nakon ceremonije Mitropolit u jednom trenu stajaše okružen vjernicima i poštovaocima, željnim da čuju Njegovu živu riječ.

Međutim, u sred razgovora u grupi, Mitropolit se najednom okrenuo, ugledao me i glasno kazao: „Zašto stojite, dobitniče nagrade, Koprivica, podalje od ovih ljudi, priđite bliže, nemojte se od nas tuđiti…“

Tad sam prišao, poljubio ga i rekao da ne želim da smetam, a on je pred svima kazao: „I treba da nam priđete, tim prije što se zna koliko je bratstvo Koprivica dalo duhovnika. A i lično sam dobro poznavao Vašeg rođenog strica Nikolu, duhovnika Serafima, igumana manastira Budisavci u Klini kod Peći, kojem je opijelo držao niko drugi do Njegova svetost patrijarh Pavle.“

Ostao sam bez riječi, duboko ganut… Nekih davnih godina porodično sam posjećivao manastir Budisavci, sretao svog strica, a moja sestra Nada i danas čuva pisma koja je dobijala od tog našeg najbližeg rođaka, duhovnika. Mitropolit Amfilohije je znao i podatke iz istorije mog porodičnog stabla, bio je pravi sveznadar, u svom umu baštinio okean dobrih misli i želja svim ljudima i narodima, i čuvao dragocjena sjećanja. Crna Gora će ga vječno pamtiti, i tokom vjekova zasigurno još više cijeniti i poštovati.