Jednokratni Džaković

Piše: Sibin

Čitam sa nevjericom – a sumnja je čulo čitaoca – Džaković napušta odborničke klupe jer je tako dao riječ porodici. Koja ga, pričaju budvani, nije noću nagovorila da džaba proda mandat. Bila je to, dakle, njegova samostalna odluka.

Napuštajući odborničku klupu, ničim izazvan plasira antologijsku izjavu: nećete me uspjeti posvađati sa Ivanović Anđelom, iako vam je to, bez sumnje, namjera.

Evo pitanja.

Koga uopšte briga za odnos, politički i prijateljski koji se, u međuvremenu, snažno uspostavio na realaciji Džaković end Anđela.. I, još: zaista, zar neko razmišlja o Džakoviću, samonegiranoj osobi, izuzev autora teksta koji se specijalizovao u brzopoteznom portretisanju anonimusa.

Međutim, interesantan je sledeći – bizarni – momenat: napuštajući odborničku klupu, Džaković ispovijeda da to čini zbog date riječi porodici, ali i da će pored toga očuvati jednom za svagda uspostavljeno prijateljstvo sa A. I.

Sjetimo se Pajović taj či Darka koji je rekao da napušta političku karijeru – i viziju – zarad budućnosti Crne Gore! Zato je i otišao u daleku i umom neshvatljivu Kinu.

Nije nepoznato da na Balkanu politički preletači najčešće posežu za riječima koje se odnose na visoka etička djela…

Bezmalo, lako bi se mogao steći utisak da se radi o žrtvama, o pojavama koje se odriču svega zarad nekog višeg i u prvi mah običnim smrtnicima nevidljivog cilja.

Toga, npr., u melodramama i telenovelama ima koliko poželiš, onih scena u kojima ljubavnik, sa suzom u oku, u sutonu, ranjenog srca, voljenoj kaže: Ostavljam te jer te volim!

U filmu – Ljudi koji zure u koze (braća Koen), ima čuvena rečenica u kojoj glavni lik (Evan Mekgregor), kaže: Kao ostavljenom muškarcu, preostalo mi samo da pođem u rat.

Džakoviću, budući da odlazi u političku penziju, kad nađe vremena, preporučujem ovo kinematografsko remek djelo.