Jeftinije bi bilo da su Paradu pobjede gledali u Moskvi umjesto što je sada gledaju uživo

Ja sam sinoć gledao jedan potresni film i htio sam da vam kažem par riječi prije nego što pročitam ovo što sam napisao, a čiji je najveći dio posvjećen Dostojevskom, odnosno Velikom inkvizitoru, poglavlju u kome se nalazi tumačenje svega onoga što mi danas živimo. Dakle, vidio sam dokumentarni film o biolaboratorijama koje su uništene u Ukrajini i koje su, zapravo, bile sijači smrti.

Nažalost, četiri takve postoje i kod nas, i sve ono što mi zamišljamo kako oni nas zaprašuju, a to stalno slušam u svom selu, jer ljudima nije više jasno kako se taj kovid neprestano vraća, uspostavlja, briše, smanji se, poveća, ljudi oboljevaju, umiru… Izgleda da je to ručni rad.

Ta manufaktura koja je zasijana prvo u Gruziji, gdje se troši 20 miliona dolara godišnje i gdje jedan čovjek kod koga se probudila savjest, u tom dokumentarnom filmu, upozorava svoje sugrađane da se preko komaraca i gamadi nad njima vrši najgnusniji eksperiment. Dakle, ovaj rat koji je počeo, ratni sukob ili intervencija, kako god ga nazivali, sigurno ima svoju predigru u mnogim motivima koje će tek istoriografija da otkrije. Ali je istina da se sa litrom kovida može zaraziti čitav jedan grad. Tako kaže čovjek koji je to istraživao 20 godina. Ali da se ja sad vratim ovoj nagradi i da se eventualno preporučim ovim drugima da probaju da nagovore „Prosvjetu” da mi je oduzme.

Da li je slučajno Semjuel Hantington u knjizi „Sukob civilizacija“ obradio i rat u Bosni i Hercegovini, uvrštavajući fenomen dodira različitih civilizacija na terenu bivše Jugoslavije? Nije slučajno, pošto je izvjesno da su u tom ratu bili prepoznatljivi simptomi onoga što je on nazvao sukobom civilizacija. Jedino što u našem posljednjem ratu i razvaljivanju Jugoslavije, koju je dokrajčio NATO, nije bilo vremena za prozelitske radnje koje su katolici obavili između ’41. i ‘45. godine. Ali je istina da su poslije ratnih dejstava etno-religijske grupe još više zatvorene u sebe, a nepovjerenje veće nego što je bilo prije početka rata devedesetih. Najbolji primjer za tu orijentaciju Hantington ovako ilustruje. Naime, borci vojske Alije Izetbegovića, u aprilu 1995, skupljeni da obilježe kraj rata, nisu kliktali NATO paktu nego Saudijskoj Arabiji i Turskoj. Razlika između pomenutog rata i velikih svjetskih sukoba uključuje i pitanje da li su u svom temelju oni bili religiozni. Jesu, kao što je, uostalom, i ovaj danas u Ukrajini – religijski rat. Za razliku od velikih zemalja predstavnika vodeće civilizacije, mi smo vodili odbrambene ratove. Pomenuti rat je sigurno bio vjerski, samo što se njegov obim nije mjerio civilizatorskim pohodima, sukobima koji traju još od Herodota i njegovog poziva da Atinjani pomognu Spartancima u ratu protiv Persije.

Povod za teoriju o sukobu civilizacija dao je Arnold Tojnbi, kako piše Milorad Ekmečić. On je stvorio teoriju da je Zapad u sudaru sa Rusijom, islamom, Kinom, Indijom. Istoričar daleke 1952. predviđa pobjedu Zapada, ali ne samo osvajanjem zapadne tehnologije nego i procesima koji se, evo, odvijaju i pred našim očima. On je, dakle, tada predvidio ukidanje porodice, azbuke, dakle, promjenu pisma i na kraju, uništavanje religije. Šta se sve odigralo u međuvremenu svjedočimo uživo i u tom postupku Hantington je većinu Tojnbijevih ideja usvojio, ali ne i onu ideju da će Zapad biti u stanju da zada konačni udar i pomenute civilizacije pozapadnjači i prisvoji. Hantington tvdi da je zapadna civilizacija poprimila degenerativna svojstva i da posebno demografski neće moći da obavi konačno osvajanje drugih civilizacija. U moru Hantingtonovih argumenata, mene je jedan ponajviše pogodio, u pozitivnom smislu. On je statistički dokazao da i pored dominacije engleskog jezika u svijetu – izvorno najavljene u jednom okultnom engleskom društvu koje je već 1929. predviđalo da će čitav svijet govoriti engleski – svi i dalje govore svoje jezike i razvijaju svoja govorna područja. Tačnije, gotovo u svakom, i najzabitijem uglu svijeta i u najvećim gradovima narodi nastavljaju da razvijaju svoja govorna područja. I mi smo svjedoci, barem mi ovdje u Srbiji, kako je rekao Milorad Vučelić, fabrikovanja novih jezika u našem okruženju. Dakle, jezicima nikad kraja. O religioznosti, ne samo kao vjerskom nego i socijalnom fenomenu, govore i slavne litije koje smo gledali u Crnoj Gori. Hantington piše da većinu ostrašćenih pripadnika svih religioznih i kulturoloških pokreta u Francuskoj, Engleskoj i na Bliskom istoku, a evo i kod nas, čine mlađi od trideset godina. Vrlo važan statistički podatak – da ne predstavljam ja, svojim mišljenjem šezdesetosedmogodišnjaka i onim što sam pročitao, srednju vrijednost doživljaja stvarnosti koju imaju ljudi koji ovdje žive. Dakle, osjećaj pripadnosti identitetu je posljednja linija odbrane, ne samo od nihilizma i novog čovjeka koga sam nazvao „haj-tek paganom”, a koji je spreman da mu pod kožu stave sve što treba i da besplatno dobije tetovažu, da mu krv napune čipovima, nego i nezamjenjiva potreba za ljudskom zajednicom. Hantington nije doživio pojavu kovida i njegovo razarajuće socijalno djelovanje, niti rusko-ukrajinski konflikt, koji bi se sigurno, kao nastavak pandemije, uklopio u njegovu teoriju sukoba civilizacija. Sigurno bi pronašao odgovor na to da li bi ruske jedinice ušle u taj sukob da nije bilo njihove braće pravoslavaca. Naravno da bi u obzir bile uzete i mjere zaštite i oni proračuni koliko kojoj raketi treba minuta da preleti s jedne na drugu stranu. Ali to je tek u drugom planu. Zapadnjaci nisu htjeli da vide uništena groblja i pravoslavne crkve, masovne grobnice, ubijenu decu na fotografijama koje vise u „Muzeju anđela”, u malom gradu u Donjeckoj republici, nisu čuli priče običnih ljudi na ulici i vidjeli bistre suze u očima, snagu i dostojanstvo naroda Donbasa, uprkos ratu koji je pronacistička ukrajinska vlada (koju su na vlast postavile Sjedinjene Američke Države, uz podršku Evropske unije) pokrenula protiv njih samo zbog činjenice da su za prijateljstvo sa Rusijom i da žele da žive u svojoj kulturi i po svojim principima.

Nije samo blokada pogleda na vidik zaustavljala potencijalne suze na licima ignoranata sa Zapada. Čitav Istočni blok je odgajan dugo i pažljivo. Svi su pristali da im Holivud bude uzor. Čak i Rusi. Ono što je, dakle, započeto daleke 1952. ulazi u svoju završnu fazu. U verbalnom ratu, koji traje posljednjih 10 godina, nisu samo generali američke vojske ostrvljeni na pravoslavlje i tako odredili njihovog najvećeg neprijatelja na Istoku, nego i visoka tijela evropske zajednice koja je nedavno optužila SPC za njen tradicionalizam i vezu sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Ovaj rat u Ukrajini, za koga sada sa sigurnošću možemo da tvrdimo kako je dugo pripreman uz asistenciju Pentagona, zapravo je rat protiv pravoslavlja i svega što jedna autentična kultura predstavlja kao glavnu prepreku na putu transhumanizma, pretvaranja ljudi u ono što je direktor CIA-e Dals daleke 1950. godine predvidio, i što je Ljiljana Bogdanović prva objavila. Sada treba da izađe i knjiga „Portret Dalsa”, koji je izgovorio sljedeće riječi: (…) „Rušićemo duhovne vrednosti, vulgarizovati i uništavati osnove narodne moralnosti. (…) Napravićemo od njih cinike, vulgarne ljude, kosmopolite. (…) Neprimetno, no aktivno i postojano, pomagaćemo despotizam činovnika, korupciju i neprincipijelnost. Čestitost i pravednost biće ismevani, nikome neće biti nužni i biće smatrani ostatkom prošlosti. Grubosti i naglost, laž i obmana, pijanstvo, narkomanija, izdajništvo, šovinizam i neprijateljstvo prema narodima – sve ćemo to kultivisati u svest ljudi.”

Pojam otkaza kulture, dakle, nije projektovan prije neki dan kad je i najavljen, nego je paralelno razvijan uz digitalizaciju i pristanak najvećeg broja ljudi da na društvenim mrežama, ni od koga podgovarani, stvaraju vlastite dosijee i svoju privatnost stavljaju na uvid ostatku svijeta i onima koji to pomno prate i kojima to treba. Uopšte, planeta je nakrcana ljudima koji se simbolički grupišu linijama propagande.

Fantastično je i gotovo nevjerovatno, otkako je počeo rat u Ukrajini, kao da su svi prošli ratovi iščezli, ili, još gore, kao da ih nikad nije ni bilo. Dominikanska Republika 1965, Grčka 1967, Argentina 1976, Nikaragva 1981, Grenada 1984, Filipini 1989, Panama 1989, Irak 1991, 2003, Republika Srpska 1995, Sudan 1998, Jugoslavija 1999, Avganistan 2001, Jemen 2002, Somalija 2006, Libija 2011, Sirija 2011. To su ratovi koji su vođeni prije nego što je počeo sukob u Ukrajini i akcija ruske vojske.

Dakle, sve smo vidjeli, sve o čemu se radi. Jedan za drugim padaju veliki likovi iz istorije umjetnosti, među njima Turgenjev, koji je bio prozapadni od A do Š, čiji hrast nije mogao da prođe na takmičenju za najbolje drvo u Njemačkoj, ili gdje ga je već zasadio. Mladom pijanisti, kome su u Kanadi rekli da bi trebalo da se odrekne Putina i Rusije, i on se odrekao, saopštili su da ipak ne može da svira. Sigurno najveći posle Karajana, trenutno prvi svjetski dirigent Gergijev, dobio je otkaz u filharmoniji. Macujev nije mogao da svira u Parizu, a jedan italijanski profesor je pokušao da održi predavanje o Dostojevskom pa mu nisu dali, a onda je on plakao, pa su mu dozvolili da izgovori to što je trebalo. Ne znam sadržaj toga, ali sve ovo što sam rekao i sve drugo o čemu se priča je, zapravo, preslabo da se stvori utisak o tome u kakvom se mi stanju nalazimo.

Dostojevski je u „Braći Karamazovima”, u par stranica koje ću sada pokušati da iščitam, zapravo kazao sve.

Ivan, agnostik, pripoveda jednu zgodu iz 16. veka bratu Aljoši koji se zamonašio. Hrist je, prema pripovedanju, ponovno došao, ne na kraju vremena, nego tada, u 16. veku. Prolazi gradskim ulicama Sevilje, „jer je poželeo bar na čas obići decu svoju i to upravo tamo gde heretici gore na lomačama“.

On silazi na vruće trgove južnog grada u kojem je baš juče na veličanstvenoj lomači kardinal, veliki inkvizitor, spalio odjednom gotovo stotinu heretika na maiorem Dei gloriam (na veću slavu Božju) u prisustvu kralja, dvorana, vitezova, kardinala, i divnih dvorskih gospođa. On (Hrist) pojavio se tiho, neprimetno i – gle čuda – svi su ga prepoznali… Narod plače i ljubi zemlju po kojoj on hoda. Deca bacaju pred njega cveće, pevaju i kliču mu: „Hosana!”

„To je on, glavom on”, ponavljaju svi, „to je on, niko drugi nego on.”

On zastade u predvorju seviljske katedrale, baš u trenutku kad, uz dečji plač, unose u crkvu otvoren beli les: u njemu počiva sedmogodišnja devojčica, jedinica odličnog građanina. Mrtvo dete leži na samom cveću.

„On će uskrsnuti tvoje dete” – doviknu neko iz gomile uplakanoj majci…

Ona mu padne ničice pred noge:

„Ako si ti to, uskrsni onda moje dete!” – uzvikuje ona pružajući prema njemu ruke.

Sprovod zastaje, les spuštaju u predvorju do njegovih nogu. On gleda sa sućuti a usta njegova tiho i snova izgovoriše:

„Talitha kumi” – i ustade devojčica…

U narodu vika, jauk, i, gle, tog istog trenutka trgom ispred crkve glavom kardinal – veliki inkvizitor. O, nije on u prekrasnom kardinalskom odelu, u kome je blistao juče pred narodom kada je palio protivnike rimske vere, ne, sada je samo u svojoj staroj gruboj kaluđerskoj mantiji. Iza njega, na određenom razmaku, idu mračni pomoćnici, i njegove sluge i sveta straža. On namrgodi svoje sede guste obrve, pogled njegov seva zlokobnim plamenom. I pruža svoj prst i zapoveda straži da ga uhvate. I, gle, kolika je moć njegova, koliko je već vičan, koliko mu je pokoran i u strahu poslušan narod da se gomila bez oklevanja razmakla pred stražom, i ova, posred grobne tišine, koja je nastala naglo, polaže na njega ruke i vodi ga. Gomila je u tren oka, sva kao jedan čovek, oborila pred inkvizitorom glave do zemlje, i on šutke blagosilja narod i ide dalje. Straža dovodi roba u tesnu i mračnu presvođenu tamnicu u staroj zgradi Svetog suda, i onde ga zatvori.

Prolazi dan, nastaje mračna, vrela i „mrtva seviljska noć”. Zrak „miriši lovorom i limunom”. Posred duboka mraka odjednom se otvaraju gvozdena tamnička vrata, i u tamnicu ulazi polagano, sa svećnjakom u ruci, glavom stari inkvizitor. On je sam, vrata se odmah za njim zatvaraju. On zastaje na ulazu i zagleda se dugo, minutu ili dve, u njegovo lice. Napokon prilazi lagano, stavlja svećnjak na sto i govori mu:

– Jesi li to ti? Ti? – Ali kad ne dobi odgovora, nadoda brzo:

– Ne odgovaraj, ćuti. A i što bi ti mogao reći? Ja i suviše dobro znam šta ćeš reći. Ali ti nemaš prava da nadodaš bilo što onome što si ranije rekao. Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš. A znaš li jesi li to ti ili tek prilika njegova, ali sutra ću te osuditi i spaliti na lomači kao najgoreg heretika i onaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge pojurit će sutra i, na jedan moj mig, dovlačiti ugljevlje pod tvoju lomaču, znaš li ti to?

Ovde je reč jedino o tome što starac mora izneti svoje mišljenje, što nakon punih devedeset godina iznosi svoje mišljenje i govori glasno ono o čemu je punih devedeset godina ćutao.

– A rob također ćuti? Gleda u njega i ne govori ni reči?

– Pa tako i mora biti čak u svim slučajevima – nasmeja se Ivan Karamazov opet.

– I starac primećuje da on nema prava da išta nadoda onome što je već pre rečeno. Ako hoćeš, u tome i jeste najosnovnija crta rimskog katolicizma, bar po mom mišljenju:

„Ti si”, kaže inkvizitor, „sve predao papi, i sve je, dakle, sada u pape, i biće najbolje da ti nikako i ne dolaziš da nam smetaš, bar za sada… Sve što ti ponovno objaviš bit će napad na versku slobodu ljudi, jer ćeš činiti čudesa, a njihova verska sloboda bila ti je milija od svega još onda, pre hiljadu i po godina.

„A ti si sad vidio te ’slobodne’ ljude”, nadoveza odjedanput starac, zamišljeno se osmehujući.

– Jest, ovo nas je delo skupo koštalo – produži on gledajući u njega ozbiljno – ali mi završismo, napokon, to delo u tvoje ime. Mi smo se petnaest vekova mučili s tom slobodom, ali sada je to završeno, i to zauvek završeno. Ti ne veruješ da je završeno zauvek? Ti gledaš smireno i čak nećeš ni da me udostojiš svojim negodovanjem. Ali znaj da su sad, baš sad, ti ljudi uvereni više nego ikad da su potpuno slobodni, a, međutim, oni su nam sami doneli svoju slobodu i ponizno je položili pod naše noge. To smo mi učinili, a jesi li ti to želeo, takvu slobodu.

Tako je pisao Dostojevski. A ja bih dodao još par rečenica, pa da završim.

Ruska istoričarka Naročnicka u jednoj od svojih knjiga piše da je katolička crkva pala sa slomom Austrougarske, a ja bih dodao da je ona svoju najmorbidniju tačku doživjela u pojavi nacizma i Hitlera. Da li znamo dovoljno o toj pojavi i da li su tajnu ovog fenomena koji je imanentan zapadnom liberalnom kapitalizmu, pokupili Vatikan i Amerika poslije Drugog rata i čitavu armiju eugeničara specijalista za biološki rat iz Evrope i Japana poveli sa sobom da tamo u skrivenim baštama održe živom tajnu nacističkog eksperimenta? Tridesetih godina, kao i sada, nacizam su tolerisali Englezi, Francuzi, Italijani. Da su se suprotstavili 1938. godine Francuzi i Englezi, ne bi bilo Drugog svjetskog rata. Očigledno da im je Hitler trebao za ono što je ranije bezuspješno pokušavao da obavi Napoleon! Hitler je bio projekat svjetskog kapitala, na početku, ne samo njemačkog. Na kraju je ispalo sve obrnuto od očekivanog. Pa su na kraju ’45. spasavali ono što se spasiti dalo. Da li je nacizam u novom odijelu ili je to samo nova forma ili vidljiva mutacija ovog fenomena od kojeg će mnogo opasnije biti ono što je započeto pandemijom kovida i što bi, po Klausu Švabu, koji je kod nas zasadio baštu, trebalo u budućnosti da nas uvede u beskonfliktno društvo u kojem će onaj pomenuti „haj-tek pagan” dozvoliti da mu pod kožu stave dovoljno naprava pa da više ne mora da brine ni za nacizam, ni komunizam, ni socijalizam, ni na bilo koji izam? Neće morati da misli, niti da postavlja besmislena, po Klausu Švabu, pitanja – ko je, šta je, gdje je i kuda će. Da li je novinarka Fajnenšl Tajmsa, koja kaže da je Zapad ostao bez tako neophodnih ruskih molekula, najavila, zapravo, drugi pa onda i treći čin ovog rata koji sada traje? Da li mi tek sad počinjemo da shvatamo prirodu nacizma, jer su njegovi korijeni prikriveni emocijama oslobađanja u Drugom svjetskom ratu i da li je, na kraju, bilo bolje (ovo je moje vrlo ozbiljno pitanje) i jeftinije da su predsjednici sa Zapada prisustvovali posljednjih nekoliko godina na Paradi pobjede u Moskvi umjesto što sada gledaju tu paradu uživo? Nema sumnje da bi bilo bolje, ali je sigurno da su oni tada znali ono što nama u to vrijeme nije bilo poznato. Kristali multipolarnog svijeta se bruse, a naša pažnja je usmjerena u pravcu misli Semjuela Hantingtona koji nam je dao šansu da opstanemo.

Hvala!

Govor Emira Kusturice u kripti Hrama Svetog Save tokom ceremonije dodjele Svetosavske povelje koju dodeljuje Srpsko prosvetno i kulturno društvo „Prosvjeta“

Izvor: Iskra