Jegorov put ( kojim se ređe ide )

Sve je ispričano, zapisano i umreženo. Svaku priču samo treba „izguglati“. Ipak, tražimo samo ono što nas interesuje. Sve ostalo ostaje nepoznati svijet, nepregledno more onoga što se događa pored nas, a ne dodiruje nam čula…

Nekoliko slikovitih tekstova o „Jegorovom putu“ mogu se naći na internetu i snažno probuditi znatiželju. Pretvoriti nas u : „ko“, šta“, „kako“, „zašto“… Svaki od njih, iako pažljivo napisani kao da su samo sažeci romana. Šta više, postoji i predstava sa istoimenim naslovom u režiji Vide Ognjanović, koja je i autorka dramskog teksta. Predstava je premijerno izvođena na budvanskom „Grad teatru“. No, opet se ne mogu otrgnuti utisku da je „Jegorov put“ zapravo nenapisani roman o životnom pravcu, konačnoj pobjedi časti i viših vrijednosti.

„Ko“ ?

Jegor Stroganov beše viši činovnik ruske carske vojske koji se krajem 18-og vijeka obreo na našu obalu iskrcavši se u budvanskoj luci i uputivši se u paštrovski manastir Praskvicu.
Danas bi bio jedan od nebrojano mnogo Rusa koji dolaze i odlaze ili ostaju ovdje. Tada je bio stranac u starom gradu, znak pitanja koji hoda, čovjek sa jednom rukom, enigma za sve. Austrijska okupacija, ambijent pravoslanih i katoličkog suživota, zvona sa dva zvonika koja se u razmaku od nekoliko desetina sekundi oglašavaju i pokazuju isto: “ deset ura“, „jedanaest ura“, a opet su jedna istočna hrišćanska, a druga zapadna hrišćanska. Grad koji živi na moru i sa morem, doba kada je bio bitan: „pogled sa mora“, a ne „pogled na more“. Imalo se šta i vidjeti sa mora: sva u zelenom Zavala, cijelo budvansko polje. Život sa ukusom i mirisom ribe.
Svi su u starome gradu zapazili stranca ponosnog držanja sa dozom tuge i tišine u pogledu i koraku. Pa ipak, rijetki su ga upoznali, jer bio je ćutljiv, nepristupačan, a i njegov put je vodio nešto malo dalje odatle – u manastir Praskvicu.
Manastir iz jedanaestog vijeka, često u svojoj istoriji pomagan od strane carske Rusije, stoga posjeta jednog Rusa i nije predstavljala neko čudo. Namjernik je želio ostati i raditi u Praskvici, a od igumana manastira Save Ljubiše molio je samo za mir i da se poštuje njegova želja da do kraja života ne govori.

Jegorova tajna

U njegovoj želji da ne govori krilo se ono što ga je dovelo na Jadran iz daleke Rusije. Ljubav, ponos, grijeh, želja za zaboravom, iskupljenje, osjećanja preko kojih se ne prelazi, ili bar on nije tako lako prelazio.
Jegorov put počinje nakon dvoboja na koji je izazivao kapetana carske ruske vojske koji je želio izigrati veliku ljubav njegove voljene kćeri Jekatarine. Jegor biva pogođen u lijevu ruku, međutim desnom ubija carskog kapetana. Braneći čast, riječ i ponos tako okonča prvi čin drame.
Liječenje nije pomoglo, Jegoru su amputirali ruku. Vrativši se konačno kući, nakon dugog oporavka Jegor nije zatekao Jekaterinu. Tražio je godinama, svuda, naširoko, po velikoj Rusiji u mnogim manastirima. Nije je našao. Sa ranom na duši, bez ruke i grijehom, jer ubistvo je ubistvo pa makar se njime branila čast, stigao je čak do Paštrovića…

Staza

Jegor je nedugo nakon što se saživio sa novim krajem, u kome je poželio ostati, odlučio učiniti nešto da tu ostavi trag zauvijek. Sebi je zadao najteže – nemoguće. Da on jednoruk zida stazu… Krči put, uzbrdo, od manastira do vrha koji se nalazi iznad Praskvice i nosi ime „Čelobrdo“, a to je i ime obližnjeg sela. I tako je iz onog prkosa, ponosa, ljubavi prema kćeri, tuge zbog njenog nestanka i sjećanja na dvoboj nastajala staza. Kamen pored kamena, kamen na kamen, red po red – godinama… Malo po malo. Velikom unutrašnjom snagom, i onom drugom izgubljenom rukom. Njome je Jegor gradio više i bolje nego zdravom desnicom.

Kraj staze – puta

Jednog dana u Praskvicu je stigao mladi ruski monah o kome takođe niko ništa nije znao. Jelisej. Kako je sudbina sve uredila, a Jegor se zarekao na ćutanje, Jelisej i on nisu prozborili iako su golobradom Jeliseju zasuzile oči kada je prvi put vidjeo starog Jegora.
Jelisej je naučio naš jezik, postao učitelj seoskoj djeci. Medjutim, četiri godine nakon dolaska smrtno se razbolio i tražio da mu dovedu Jegora. Jelisej skinu monašku kapu i Jegor shvati da je pred njim Jekaterina, njegova voljena kći!
Nakon njezine smrti, Jegor nastavi rad na stazi, a kada nije radio zatvorio bi se u svoju ćeliju odakle nije izlazio do smrti.
Staza bi gotova. Odozgo, sa njenog poslednjeg stepenika – pogled u vječnost, u beskrajno plavo. U slobodu. U pobjedu. Najljepša višta na cijeloj obali. Tu sam često. Tu sam uvijek. Odatle vidim i crkvu Sv. Save koja je na sledećem proplanku, istočno od „Čelobrda“, i zaštitnički gleda na Sv. Stefan, centar Paštrovića. Neka svi mi sa po dvije ruke i onom jednom Jegorovom na umu ( onom što je nije imao ), napravimo kamenu stazu od magistrale do Sv. Save.
Tu se naš put završava.

Stefan Grloman