Jer, Skaj aplikacija nekome ne može biti majka, a drugome maćeha

Piše: Boško Vukićević

Tih 300.000 koje je dobijao „na ruke“ svakog mjeseca, kao znak pažnje od kompanjerosa, iako skoro hiljadu puta više nego što prosječni građanin Crne Gore mjesečno zarađuje mukotrpnim radom – za njega je dakako predstavljalo neznatan dio nezakonitih primanja kojima se ovjekovječio tokom višedecenijske strahovlade.
A to znaju i vrapci na grani. Samo što nije na običnom građanstvu, kojeg izvještavaju ti vrapci na grani, teret dokazivanja o pljački koja je svojim razmjerama opustošila našu domovinu. Već je taj teret dokazivanja na pravosudnom sistemu.

Pravosudni sistem je decenijama bio zarobljen, tj. u rukama istog onoga kojeg je morao da procesuira, dok je danas, možda, u procesu oslobađanja ali ipak i dalje prilično „stidljiv“ kako bi preduzeo odlučne korake prema glavi kriminalne hobotnice. Da nije u tolikoj mjeri stidljiv, već jutros bismo čitali vijesti o saslušanju oborenog diktatora, ali i mnogih drugih kompanjerosa u cilju pribavljanja dokaza i utvrđivanja činjenica. Jer, Skaj aplikacija nekome ne može biti majka, a drugome maćeha.
Osnovna krivica za to što nakon tri godine od obaranja diktature i dalje imamo institucije koje nijesu u dovoljnoj mjeri oslobođene – na onima je koji su u datom periodu vršili vlast, Zdravku prije svih. Oni su tada u fotelje zasjeli u ime naroda, dok su očigledno radili protiv interesa naroda.
Sjećam se kada sam prije desetak godina, negdje na sjeveru Crne Gore, tokom razgovora s jednim mlađanim sociologom potvrdio zalaganja svog pokreta: bez hapšenja i procesuiranja diktatora ne može doći do istinske demokratizacije Crne Gore. Tada mi je mladi sociolog (koji je u međuvremenu bio i dio Savjeta RTCG) odgovorio kako on smatra da „Đukanović nikada neće biti uhapšen, jer istorijsko iskustvo pokazuje da ličnosti koje su zaslužne za obnovu državnosti po pravilu ne bivaju procesuirane“. Rekoh mu tada: u čemu je onda smisao bilo kakve državnosti, ako ona nije u službi pravde?