Jesen novog vijeka: Kako smo došli do trenutka da se pitamo hoće li Miloš Ković biti izabran u redovnog profesora?

Piše: O. Darko Đogo

Svetlost je bleštava i lažna: bolna je ova Hojzingina konstatacija; uostalom, rekao bih da je i netačna, da je po srijedi unutrašnja projekcija nerazumijevanja potrebe aristokratske kulture da svijet vidi eshatološkim očima Preobraženja – svaki govor o svjetlosti govori ponešto i o govorniku. To, opet, ne znači da lažnih svjetlosti nema i ne može biti. Blještavilo koje nas opčinjava zaista postoji.

Takav je, recimo, za nas Srbe Beograd: bilo da jesmo ili nismo duže vremena živjeli u njemu. On nas privlači blještavilom koje nije lako objašnjivo: već decenijama će svako dijete iz svake srpske zemlje sanjati samo to da ode u Beograd, na studije ili na život. Na peronima željezničke i autobuske stanice stoje čitave naše sudbine uredno spakovane u studentski kofer – to mjesto u kome je spakovano vjekovno postojanje jedne porodice, zalog nekakvog svjetlijeg života onoga koji se sa koferom javlja Beogradu.

Mi šaljemo djecu podrazumijevajući da će ih Beograd prosvijetliti. I bez obzira koliko se sudbina završilo gubljenjem i nestankom – mi ih i dalje šaljemo. Na Univerzitet u Beogradu. Ima univerziteta i univerziteta – i sam radim na jednom. Ali mi smo svi, makar ne i formalno, emanacije te Visoke škole koju su osnivali kraljevi i kraljevski ljekari, jestestvoznalci, oficiri, inženjeri, filosofi-odveć-kasni-metafizičari. Univerzitet u Beogradu je svjetlost Beograda. A ako je svjetlost u tebi tama – kolika je tek tama!

Pitam se kako smo uopšte došli do ovog trenutka. Da se pitamo da li će Miloš Ković uopšte imati priliku da bude izabran u zvanje redovnog profesora. Znam i mogao bih sebi da ispričam svu tragičnu istoriju zatamnjenja i vrludavosti svjetlosti Bijeloga Grada i njegovog Panepistimiona. Mogao bih sebi da nabrojim sve sumnjičave poglede i otvorene progone koje je taj divni, suzdržani, gospodstveni, hrišćanstveni, srpski čovjek privukao na sebe, jer staloženo govoreći nikom nije ostao dužan: brinuo je i brine tamo gdje je najlakše i najprobitačnije ćutati. Nije ostao dužan onima koji su nas ubjeđivali da je Kosovo „gotova stvar“. Nije ostao dužan svima koji nas ubjeđuju da se pred Njemačkom samo puzi i moli, a Srpstvo treba svesti na tri Morave. Nije ostao dužan onima koji dekonstruišu Zavjet, koji ubjeđuju studente da smo i mi – kao i „svi“ – samo novovjekovna politička izmišljotina sa ponešto prošlosti: da pridjev „srpski“ iz nemanjićkih i kotromanićkih povelja za nas ne treba da znači ništa. Nije ostao dužan nikome riječ koju mi ne umijemo ili ne smijemo da kažemo.

Dugačak spisak krivica, dugačak spisak zasluga.

Zato ovaj tekst nije spis o pravnim procedurama u (re)izboru Miloša Kovića. Miloš Ković je čovjek koji je naš posljednji uličnosnjeni argument kada su u pitanju „procesi“ vezani za sudbinu Kosova i Metohije. Posljednji argument u jednom čovjeku kada su u pitanju zavjetno pamćenje i istorijsko znanje srpskog naroda. Oni koji mu sude i presuđuju sigurno će naći „patriotske“ saučesnike i nijeme posmatrače: oni će nam pokazati svoje knjige (koje malo ko čita) i svoje intervjue u kojima ništa nisu rekli sve govoreći o „srpskom pitanju“. Miloš je trenutno svojevrsna kolektivna ličnost i simbolički centar srpskog identitetskog bića. Njegova borba ima zato različite i međusobno isprepletane nivoe: borba za dostojanstvo Univerziteta na kome se neće unaprijed određivati da li je nečiji trud dovoljan za (re)izbor ili ne, borba za „blagostojanije“ jedne male Crkve – Vanjine i Miloševe porodice, Petra i Filipa, borba za mogućnost naših studenata da pored demitologizatora i dekonstrukcionista srpske istorije čuju i ono danas „drugo“ a nekada – prvo viđenje istorije svoga naroda. Borba da se zlo i dobro ne pomiješaju, odlučno „ne“ i onima koji će, shodno današnjem sistemu vrijednosti, bukati o patriotizmu i akademski streljati najznačajniju simboličku figuru savremene srpske istorijske svijesti. Borba da svjetlost Beograda i beogradskog Univerziteta ne bude lažna i blješatav svjetlost Megalopolisa-gutača svoga naroda već svjetlost Žiže Pamćenja i Zavjeta Stefana Visokog. Da ne živimo jesen srpskog naroda već znakove proljeća.

Za to se borimo. To što je sve to spalo na pleća Miloša Kovića – njegov je zavjetni udio. Ali i naš.