Jesmo li džaba krečili?

Piše: Emilo Labudović

Politika je, i kao nauka i kao praksa, veoma ozbiljna stvar i nije za amatere, diletante, nadobudne petliće i šiljokurane, kratkosuknje i ostale imitatore političkih poslenika. Politika nije samo ozbiljna, već je i veoma opasna društvena djelatnost jer je temelj i poluga vlasti, a time i alfa i omega cjelokupnog društvenog života. Dovoljno je samo pomisliti na to da samo dodir prsta jednog političara dijeli svijet od nuklearne kataklizme, a još kad je to prst senilnog starca kojem često nije jasno ide li ili se vraća, pa da se zaljuči da politika, kako ona temeljna tako i ona dnevna, nije za svakoga. A za koga je, jedino može da procijeni narod o čijoj se glavi radi.

Narod ciklično, a ponekad i preko reda, procjenjuje, ocjenjuje, vaga i odmjerava u čije bi sve ruke trebalo da položi poluge odlučivanja. Ta procjena se, po pravilu, temelji na političkom iskazu svake stranke i nosioca njenog programa, ali i na ličnoj harizmi onih koje nosioci određene politike isturaju u prvi plan. Te procjene, koliko god zasnovane na prethodnom iskustvu i rezultatima, znaju ponekad da budu pogrešne, da razočaraju i da iznevjere. I to ne biva strašno sa stanovišta jednog izbornog ciklusa, ali biva tragično i sa nesagledivim posledicama kad se jedna te ista greška, jedna te ista politička matrica i jedni te isti njeni nosioci ponavljaju od izbora do izbora.

Pametni Duško Radović je jednom rekao da su nam „političari bolji od politike jer češće mijenjamo politiku nego političare“! U Crnoj Gori, na žalost, smjena i jednog i drugog traje decenijama, a i kad dođe do nje bude traljava, nedovršena, nepotpuna i po sistemu „sjaši Kurta da uzjaše Murta“.

Upravo završeni podgorički izbori su, bjelodano, potvrda te naše nespremnosti i nespretnosti da mijenjamo i tražimo bolje. To što je neko dobio mandat, dva, ili je prethodni rezultat poboljšao ili pogoršao za toliko, u suštini nije promijenilo ništa. Koliko sjutra, za sto će MORATI da sjednu isti oni koji su koliko do juče jedni drugima kopali oči i nagonili im se majke do devet koljena. Moraće da sjednu i dogovore saradnju isti oni (i na istim osnovama) koji su se razišli u „krvi do koljena“, da oližu rane i poližu ono što su pljuvali jedni po drugima. U protivnom, slijedi „budvanski“ scenario i biranje bez kraja i konca.

Nesporno je da se i u politici stari, umire i odumire i da je njeno „podmlađivanje“, teorijsko, programsko i kadrovsko, neophodno. Svježa krv daje snagu i elan, a nova lica političku scenu čine zanimljivijom i prijemčivijom. Ali, postavlja se pitanje: dokle?

U fudbalu postoji pravilo da svaki klub na utakmici u svom sastavu mora da ima najmanje jednog mladog igrača, takozvanog „bonusa“. I to je u redu, to je budućnost kluba i zaloga budućeg uspjeha. Ali ni jedan klub koji računa na povoljan rezultat neće na teren izvesti gomilu petlića i kadeta, već će nastojati da pronađe najbolju srazmjeru mladosti i iskustva. Slično je i u politici. Podmlađivanje – da; postepeno uvođenje u tajne politike i vlasti – da; oprezno preuzimanje odgovornih funkcija u partiji i državi – da; postepeni programski i kadrovski preobražaj partije – da, ali ne, i nikako ne, srozavanje politike i države na nivo vrtića.

Na žalost, politička scena Crne Gore u poslednje vrijeme pomalo liči na to. Poplava mladih, nadobudnih, izvikanih, onih za koje koliko do juče dalje od kuće niko nije čuo, kao cunami zapljusnuo je crnogorsku političku obalu pa pustoši li, pustiši. Nigdje i ni u čemu dokazani „eksperti“ tumaraju političkom i privrednom zbiljom države, nadobudne poštenjačine, rodoljubi, zakleti antimafijaši, našminkane frajlice koje su, umjesto u kafić, zalutale u Skupštinu… scena je za neviđeni vodvilj koji se ovih daa prikazuje širom Crne Gore. A podgorički izbori su na toj sceni samo malo promiješali karte, i ništa više. Ipak, koliko god mi se to pisalo u političku pristrasnost, iz svega toga kalambura želim da izdvojim dr Jelenu Borovinić, čiji je odmjeren, kulturan i kultivisani nastup u kampanji odskočio za tri koplja od ostalih.

Mnogi od nas su svjedoci čuvene „januarske“ političke smjene početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada su, umjesto ovještalih komunista došli „mladi i pametni komunisti“, noseći na svojim džemperima i farmericama dah političkog proljeća i promjena. I još uvijek pamtimo kako su te iskrene nade i iščekianja raspršene olujom neznanja, egoizma, trgovine, pljačke, šverca i „a la kalabreze“ kriminala. A ovo je počelo da neodoljivo podsjeća na to doba. Deža vi, rekli bi Francuzi. Pitam se samo imamo li još života za reprizu.

Pošto su crnogorske političke „pišonje“ i dalje u igri, red bi bilo da ih još jednom podsjetim na besmrtnog Duška Radovića. „Budite neko prije nego što budete nešto, da imate na šta da se vratite. A one starije na vječnu narodnu mudrost koja kaže da se „onaj koji s djecom spava budi popišan“!

I na kraju, srećno nam još jedno dugo dogovaranje, pregovaranje i nastojanje da se svekoliki rogovi smjeste u jednu vreću. Do novih izbora.