Jesmo li na „nultoj“ tački poraza?

Olimpijske igre u Tokiju su počele obećavajuće za Srbiju, sa „brze“ 4 medalje u samo nekoliko prvih dana dvonedjeljnog takmičenja. To je bio, i još uvjek je, nagovjestaj boljeg uspjeha srpskih sportista nego na prethodnim igrama u Riju. To je samim tim osnova navijackih nadanja da bismo na ovim igrama mogi doći do najboljeg olimpijskog salda Srbije – ikada!

Danas, na kraju prve takmičarske sedmice ( subota 24. 7 – subota 31. 7) Srbija ima jedno zlato, jedno srebro i dvije bronze, dok smo u Riju, na ovoj kalendarskoj tački olimpijskog rasporeda imali – nula medalja!

S obzirom na raspored koji je pred nama, apsolutno su nam „u igri“ još 4 medalje da dostignemo Rio, odnosno još 2 zlata da preteknemo rezultat od prije 5 godina. Ali…. Novak nas boli. Novak nam zadaje nepojmljivu duševnu bol. Em – naš najbolji sportista. Em – već viđena medalja zlatnog sjaja. Em – viteski potez da uprkos kontra-argumentima dodje u Tokio da bi igrao ne samo za atp bodove i „GOAT trku“, nego i za međunarodni prestiž Srbije. I sve je u dva julska jutra palo u vodu. Zajedno sa promašajima strijelaca koji su ih ostavili u predvorju odličja.

Za ovako malu zemlju, sa tako velikim i opravdanim očekivanjim ovakve je propuste teško podnijeti. Možda prilka za medalje ima još, ali prilika za zlato nema u prevelikom broju. Basketaše (koji su u polufinale usli sa rezultatom 7/7 – pa izgubili kad smo se najmanje nadali) smo lakse prežalili jer smo potajno „znali“ da Novak „ima“ zlato. Ali kako sad?

E pa… pred početak druge takmičarske nedjelje, Novakova golgota bi mogla da bude inspirativna. Sve rane njegovog stradanja pokazuju kakav je olimpijski i rodoljubivi duh našeg šampiona, i kakav je zbilja, značaj ovog takmičenja. Osim toga – Novakovo posrnuće na domak medalje (po treći put na igrama za redom – London, Rio i Tokio) moglo bi da motiviše nekog od preostalih srpskih takmičara da „nadoknadi“ propust lidera. I konačno, ako uputimo, onako navijački, pogled ka Nebu i zapitamo se pred Božijom voljom ili nekom sudbinom koja se očigledno igra, baš na ovim igrama, evo već 16 godina (ni u Pekingu 2008 – Novakova bronza nije baš bila ono čemu smo se nadali) sa Najboljim…

Onda možemo da vjerujemo da je jutrošnji debakl srpskih sportista ona „nulta tačka“ propadanja sa koje se može i mora samo bolje.

U nove pobjede!